ZA DANAS SMO VAM SPREMILI DVIJE MINI TEMA, A PRVA NAM DOLAZI IZ rUSIJE. gOVORIĆEMO O IZVJESNOM GOSPODINU, KOJI JE DOŽIVIO I VIŠE NEGO NEOBIČNO ISKUSTVO…..
Mihailo, 42-godišnji Rus i otac mlade Marije, nekoć je bio istaknuti profesor prava. Tragično, jednog rujanskog dana 2013. godine izgubio je život dok se spuštao u podrum kako bi uzeo luk za svoju ženu Anastaziju da ga koristi za pripremu ručka. Nažalost, nije izašao iz podruma. Konkretno, curenje plina koje je proizašlo iz neispravne boce u podrumu bilo je među raznim problemima.
- Iako je razumio moguće rizike povezane s ulaskom u podrum, vjerojatno je ili propustio osjetiti miris plina ili nije shvatio težinu okolnosti. Od posljedica otrovnih para, Mihailo je izgubio svijest i nedugo nakon toga podlegao. Anastazija, njegova žena, zabrinuta zbog Mihailove odsutnosti, odlučila je sići u podrum da provjeri situaciju. Nažalost, i ona se susrela s otrovnim isparenjima, što je rezultiralo gubitkom svijesti i na kraju života. Njihov osamnaestogodišnji sin Georgi, u želji da pomogne roditeljima, uletio je u podrum i doživio isti tragični ishod. Posljednja osoba koja se spustila bila je baka Iraida, stara 68 godina, koja je na sličan način podlegla nakon kratkog izlaganja smrtonosnom plinu. Jedina preživjela ovaj tragični događaj bila je devetogodišnja Marija.
Zbog djelomičnog provjetravanja podruma tijekom muke koncentracija plina se smanjila, što je omogućilo djevojci da pobjegne bez ozljeda. Nesvjesna užasnih događaja koji su se dogodili, Marija je na kraju naišla na tijela svoje obitelji i potražila pomoć. Ovaj incident, koji je duboko utjecao na lokalnu zajednicu i privukao široku pozornost javnosti, djeluje kao upozoravajuća priča o rizicima povezanim s neadekvatnim skladištenjem plina i korištenjem neprovjerenih boca u stambenim okruženjima.
BONUS TEKST:
Osim što je ožalostila cijelu obitelj, ova se tragedija često pojavljuje na društvenim mrežama kao dirljiv podsjetnik na kritičnu važnost sigurnosti u domu. Dodatni tekst: Žena s dugogodišnjim iskustvom u staračkom domu otkrila je svoja zapažanja i podijelila koji su joj trenuci bili najpotresniji. Zadnje 23 godine zaposlena sam u inozemnoj ustanovi za starije osobe. Podaci s kojima se susrećem o uvjetima u hrvatskim domovima su zapanjujući, iako je važno napomenuti da nije svaki aspekt idealan u mom okruženju. Unatoč tome, sa sigurnošću mogu tvrditi da se pojedinci kojima služim osjećaju kao obitelj.
“Moja iskustva su otkrila duboku ranjivost starijih osoba i minimalne zahtjeve koje imaju za sreću. Tijekom ovih godina svjedočio sam širokom spektru emocija, u rasponu od tuge i bespomoćnosti do trenutaka ispunjenih toplinom i ljubavlju koji imaju neizmjerno značenje za oni stariji doista ne zahtijevaju mnogo kao mala djeca, oni traže malo pažnje i ljubavi. želeći biti priznati, saslušani i uvjereni da nisu zanemareni,” artikulirala je. Mladim osobama često nedostaje dovoljno vremena. Povijesno gledano, te su osobe služile kao kamen temeljac svojih obitelji, marljivo brinući o svojoj djeci i nastojeći im osigurati bolju kvalitetu života.
Nažalost, u suvremenom društvu djeca često nemaju vremena za druženje s roditeljima jer su zaokupljena poslom, obavezama i vlastitim životom. Sumorna je istina da stvarnost može biti surova. Često čujem opravdanja tipa “Nemamo vremena” ili “Stići ćemo kad stignemo”, kaže Jasna, zaposlena u Domu za starije i nemoćne osobe. “Ne zaboravite, djeco, da ćete i vi jednog dana ostariti i možda ćete tada razmišljati o svojim roditeljima koji su trenutno sami i zanemareni. Oni zahtijevaju vrlo malo vašeg vremena; nemojte dopustiti da doživite duboko žaljenje u budućnosti kada više ne budu prisutni”, upozorava on. Zadovoljan svojim profesionalnim odgovornostima.
Nadalje, želim se osvrnuti na pitanje naših zaposlenika. Nažalost, neki pojedinci su izgubili iz vida razloge svog rada. Previdjeli su važnost ljudskog bića – pružanja ruke, osmijeha, razgovora ili lijepe riječi onima koji ovise o nama. Ovi pojedinci, koji su sada stariji, nisu samo stanovnici ustanove; oni su ljudi sa svojim životima i jedinstvenim pričama. Bez njih ne bi bilo domova u kojima bismo mogli služiti, niti bilo kakvog posla za nas. To je realnost koja se ne smije zanemariti. “U ustanovi u kojoj sam trenutno zaposlena, starijim osobama su omogućena sva prava, a značajnu ulogu imaju i njihove obitelji.
Ovdje se njeguje atmosfera koja poštuje njihovo dostojanstvo, osiguravajući da svaki pojedinac, bez obzira na dob ili stanje, sebe doživljava kao vrijednog i priznata metodologija vraća moju vjeru u humanost i primjer je odgovarajućeg načina skrbi za starije osobe. Ispunjenje nalazim i u svom poslu i u ustanovi u kojoj radim i težim da takvi standardi budu u svakom domu za starije i nemoćne“, zaključila je svoje dopisivanje gospođa Jasna.
