– Za danas jedna jako zanimlhjiva tema, koja je itekako osjetljiva u današnjim vremenima. Naime, govorimo o promjeni vjere, a ono što je itekako učestalo u posljednje vrijeme, jeste prelazak n Isalm, koji je sve popularniji.
Mihajlo “Mićo” Latas, srpski pravoslavac rođen 1806. u selu Janja Gora u Lici, zauzima mjesto golemih kontroverzi unutar povijesnih narativa Srbije i Turske tijekom 19. stoljeća. Njegova se obiteljska loza sastojala i od vojnog osoblja i od svećenika, što je pridonijelo intrigi koja okružuje njegovu zagonetnu osobu koja i dalje osvaja znanstvenike i entuzijaste. Rođen u selu Janja Gora, u Lici, Mihajlo „Mićo“ Latas došao je na svijet šeste godine prošlog stoljeća. Njegova obitelj, vjerni sljedbenici srpske pravoslavne vjere, živjela je u danas trošnoj kući od koje su ostali samo ostaci temelja. Sophronje, Mićin otac, služio je kao niži časnik u austrijskoj Vojnoj Krajini, a njegov stric obnašao je uglednu službu svećenika.
Mićin izniman talent, inteligencija i istančan rukopis bili su vidljivi od malih nogu, uz njegovu živahnu osobnost i zaraznu vedrinu. No, borio se i s bolešću. Istodobno se u njemu rasplamsala strast prema vojnom umijeću, pa je nakon završene jednogodišnje škole napustio Gospić i preselio se u Zadar. Zahvaljujući očevom utjecajnom položaju, Mićo je osigurao željeno mjesto pitomca u prestižnoj kadetskoj školi, stekavši bez ikakve cijene cijenjeni čin kadeta-narednika u očevoj Ogulinskoj pukovniji. Da nije bilo obiteljske tragedije koja se dogodila 1823. godine, kada je Latas imao samo 17 godina, danas o njemu ne bismo raspravljali.
Život ima neobičan način pretvaranja onoga što se čini negativnim u nešto dugoročno dugoročno, i obrnuto. Incident koji se dogodio te godine tada nije imao pozitivnu interpretaciju. Naime, Latasov otac, koji je bio poznat po kockanju i nevjeri, optužen je za nenamjensko trošenje sredstava iz vojne blagajne. Postoje, zapravo, dva različita prikaza tih događaja. Prema jednoj verziji, Sofronije je počinio krađu, a Mihajlo je dragovoljno prihvatio krivnju kako bi zaštitio njihovu obitelj od potpunog propadanja. Prema drugoj priči, obojica su sudjelovala u krađi, ali je optužen i osuđen Sofronije, dok je Mihajlo uspio pobjeći preko granice sa 180 ukradenih forinti.
Nakon uspješnog izbjegavanja austrijskih vlasti, točno početno odredište njegovih sljedećih nastojanja ostaje predmetom različitih prikaza. Prema prevladavajućem narativu, hitno je otišao u osmanski Bosanski ejalet. U alternativnom izvještaju, kaže se da je isprva tražio utočište u Kneževini Srbiji. Navodno je Jovan Avakumović, poznati srpski političar koji je imao značajan utjecaj u drugoj polovici 19. stoljeća kao predsjednik Ministarskog vijeća, zabilježio Mihajlovu izjavu upravo o tome za vrijeme njegova studija u Parizu 1865. godine.
Kao divno iznenađenje, sačuvat ćemo najprivlačnije aspekte tog navodnog razgovora za završetak teksta, dodajući ugodan štih cjelokupnoj priči. Tijekom tog razdoblja, poznato je, vodio je burnu egzistenciju, jedva uspijevajući preživjeti, bilo da je boravio samo u Bosni ili dijelio vrijeme između Bosne i Srbije. Sreća ga je čekala u Banjoj Luci kada mu je jedan turski trgovac ponudio posao, ovisno o prelasku na islam.
U Ferhat-pašinoj džamiji, poznatoj i kao Ferhadija, koju je sagradio Ferhat-paša Sokolović, rođak glasovitog Mehmed-paše, izgovorio je riječ „Sehadet“, primio islam i uzeo ime Omer. Ova se transformacija dogodila kada je napunio 21 godinu. S druge strane, ako je uspio pobjeći iz Austrijskog Carstva 1823. i prihvatiti islam samo četiri godine nakon toga, bilo bi sasvim logično da je prvotno potražio utočište u Srbiji, u skladu s ukupnim vremenskim slijedom događaja. Također bi bilo razumno da Mihajlo, kao Srbin, riskira u Kneževini Srbiji, među svojim sunarodnjacima.
Imalo je savršenog smisla da Omer, talentiran i inteligentan pojedinac žedan avanture, ne želi ostati zarobljen u ustajaloj i neuzbudljivoj bosanskoj zabiti, gdje su prilike za napredak bile rijetke. Kao rezultat toga, dvije godine kasnije, Omer Latas se nađe u Vidinu, preuzimajući novu ulogu sluge (poznatije kao hizmećar) turskih vojnika stacioniranih u gradskom garnizonu. Nakon promaknuća u čin majora, Latas je preuzeo zadatak kartografa u Bugarskoj i područjima poznatim kao Dunavske kneževine, naime Vlaškoj i Moldaviji.
Te će mu se karte u budućnosti pokazati neizmjerno vrijednima. Osim toga, posjedovao je mnoštvo inovativnih ideja o preustroju vojske. Kao rezultat ovih postignuća, imenovan je osobnim instruktorom prijestolonasljednika, Abdulmedžida, koji mu je omogućio pristup cijenjenoj osmanskoj višoj klasi u Istanbulu. U godinama 1840.-1841., preuzeo je odgovornost za kaznenu ekspediciju koja je nemilosrdno ugušila pobunu u Siriji. Ubrzo nakon toga, 1842. godine, preuzeo je ulogu guvernera ejaleta Tripolija, posebno misleći na Tripoli u Libanonu, a ne Libiji.
Međutim, njegov mandat u Tripoliju bio je kratkog vijeka, budući da je još jednom primijenio brutalnu taktiku za suzbijanje albanskog ustanka predvođenog lokalnom muslimanskom zemljoposjedničkom elitom koja se protivila sultanovim reformama tijekom 1843.-1844. Nakon užasnog kurdskog masakra usmjerenog na kršćane Asiraca, koji su pripadali Istočnoj pravoslavnoj crkvi i koji su se obično nazivali nestorijancima, krenuo je u misiju u Kurdistan. Omer-paša, poznat po svom strogom i nepokolebljivom držanju, pokazao se kao ogromna sila. Bezbrojni begovi poginuli su usred bitke, a preko 400 ih je pod njegovim zapovjedništvom u teškim okovima poslano u Carigrad.
Austrijski konzul više puta je prenosio uznemirujući učinak trijumfa sultanove vojske na muslimansko stanovništvo. Duboko u svojim dušama, ljudi su osjećali gubitak svojih vođa i raspad poznatog poretka koji im je bio drag, unatoč njegovim nedostacima. Omer-paša je, nalik prastarom grabljivici, nemilosrdno prolijevao krv pravovjernih, ostavljajući trajnu mržnju u srcima onih koji su svjedočili njegovim djelima.
