Današnju priču vam donosimo iz mjesta Kosovo,priču koja je jako teška i bolna.Majka ju je ostavila pored kontenera,odrasla je u hraniteljskoj porodici,njen život nije nimalo lagan.Ona je Milicav Mršulja i ovo je njena priča.
Milica Mršulja, rođena usred zime na Kosovu, nosi priču kakvu je teško i zamisliti, a kamoli preživjeti. Njena sudbina započela je u hladnoći februarskog dana 1994. godine, kada je kao novorođenče ostavljena u kartonskoj kutiji, pored kontejnera u ulici Cara Lazara u Gnjilanu. Bez ijedne riječi, bez ikakvog traga ko su joj roditelji. Samo tiho plakanje i gola, promrzla beba koja se borila za život.
- Prebačena je u bolnicu, gdje su joj ljekari spasili život. Dali su joj ime Nera, po mitološkoj boginji hrabrosti, jer se već tada vidjelo da će joj biti potrebna neizmjerna snaga. Bez saznanja o svom porijeklu, Milica je odrasla u usvojiteljskoj porodici koja joj je pružila ljubav, ali rana od saznanja da je napuštena nikada nije potpuno zarasla.
Već u djetinjstvu se suočila s istinom – saznala je da je usvojena kroz suroste dječje igre i zadirkivanja. Ta spoznaja došla je prerano i ostavila dubok trag. Ipak, umjesto da potone, Milica je pronašla utočište u pisanju i glumi, izražavajući emocije koje godinama nije mogla izreći.
Danas je ona uspješna spisateljica, glumica i novinarka. Napisala je nekoliko knjiga koje govore o ženskoj snazi, traumi i borbi za identitet. Njen umjetnički rad prožet je iskustvima koje je sama preživjela – od pitanja “zašto baš ja” do odlučnosti da svoj bol pretvori u poruku o preživljavanju.
- Iako je odrasla voljena od usvojiteljske porodice, želja da sazna istinu o svom porijeklu nikada nije nestala. U pubertetu ju je počeo kopkati strah – šta ako nesvjesno upozna nekoga ko joj je rođak? Ta misao je probudila želju da dođe do istine. Tek tada je saznala da je pronađena kao novorođenče – sama, napuštena u kutiji. Bila je to bolna, ali ključna spoznaja.
Istraživanja su je vodila kroz brojne prepreke. Institucije su bile zatvorene, informacije teško dostupne, a odgovori često izostajali. Ipak, uz pomoć društvenih mreža, postepeno je dolazila do tragova. Objavila je svoju priču u grupi posvećenoj Gnjilanu i počela dobijati odgovore. Na kraju je uspjela stupiti u kontakt s biološkom majkom, ali nije odmah dobila priznanje. Tek nakon insistiranja i razgovora s više žena koje su napustile djecu iste godine, istina je izašla na vidjelo.
Susret s majkom bio je emotivan. Čula je priznanje i dobila odgovor – majka ju je napustila jer nije imala podršku porodice ni partnera, koji je u tom trenutku bio oženjen i uticajan. Milica je pokušala razumjeti, ali kad je postala majka i prvi put uzela svog sina u ruke, shvatila je dubinu bola koji nosi. Tada je odlučila prekinuti svaki kontakt. Shvatila je da nije u stanju oprostiti, iako joj je zahvalna što ju je rodila.
Njena najveća pobjeda danas je njena porodica. Suprug Miloš, sin Ilija i pažnja koju svakodnevno prima, predstavljaju ono što joj je život u početku uskraćivao. Danas je posvećena porodici, ali i kreativnom radu. Kroz knjige i predstave govori ne samo o sebi, već i o svima onima koji su ostavljeni, zaboravljeni, ali su ipak pronašli put.
Kroz bol i traženje identiteta, Milica je postala simbol otpornosti. Njena priča nije priča o patnji, već o transformaciji. Ona ne traži sažaljenje – govori zato da pokaže kako rana može postati snaga, a prošlost izvor istine. Njen glas je postao glas mnogih koji nemaju priliku da kažu svoje, i zato ono što piše ima težinu daleko veću od običnih riječi.
Na kraju, ono što Milicu definiše nije činjenica da je bila ostavljena, već to što je iz tog trenutka izvukla sve – smisao, snagu i svrhu. Postala je žena koja je svoj identitet sama izgradila, ne samo kao autor i umjetnica, već kao majka koja zna šta znači dati ljubav bezuslovno, baš onako kako je ona željela da primi.
