Česta je pojava čuti kako mladenci nakon vjenčanja izražavaju nezadovoljstvo zbog dobivanja praznih kuverti ili poklona. Ovo je pritužba koja se ponavlja i koja se iznova ponavlja. Najžalosniji aspekt situacije je što prevarant obično prolazi nezapaženo, budući da mladenci usred meteža ne uspiju pregledati darivatelja svakog poklona. Nekada mlada djevojka, a danas udana žena s dvoje djece, Barbara je na jednom srpskom internetskom forumu otkrila da na vlastitom vjenčanju nije dobila samo jednu ili dvije, već tri potpuno prazne koverte. Razgovor je započeo raspravom o nekonvencionalnim (a često i neugodnim) svadbenim običajima, poput javnog bilježenja koliko je koji uzvanik dao novca ili koje su darove ponijeli, kao i zastarjelim običajima u kojima si svekar prisvaja pravo da prvu noć konzumira brak s mladom.
No, priča koja je izazvala najviše negodovanja forumaša je ona o praznim kuvertama. Kako su mnogi istaknuli, nije sramota doći na svadbu bez poklona, ali je “užasno prevariti mladence koji su vam prijatelji ili, još gore, obitelj. Milutin, korisnik iz Čačka na ovom forumu podijelio je nevjerojatna priča koja je izazvala veliku pozornost na internetu. Njegovo iskustvo je sljedeće: Prije 12 godina oženio sam se i zahvalan sam što mogu reći da sam još uvijek u sretnom braku. Moja žena je najbolja partnerica koju sam ikada mogao izabrati, a ja Preporučio bih svakome brak. Ipak, nakon svega što sam prošao, ne bih ni razmišljao o ponovnom braku – ovim je riječima započeo svoju priču Milutin. Našoj svadbi prisustvovalo je 300 gostiju, jer i supruga i ja imamo mnogo prijatelja i Rodbina. Bilo je nemoguće smanjiti broj prisutnih. Kako bismo financirali vjenčanje, podigli smo kredit, nadajući se da ćemo ga vratiti nakon obreda.
Čak smo voljenima govorili da nam je novac važniji od poklona – bio je Milutin transparentan u svom priznanju.Atmosfera je bila vesela, proveli smo noć u igri do ranih jutarnjih sati. Uslijedila je običajna tradicija otvaranja darova sa suprugom, a novac iz označenih koverti skupljali smo na jedno mjesto. Očekivala sam da ću dobiti neke neoznačene kuverte, jer je tipično da se čestitka zanemaruje do zadnjeg trenutka. Kako bih pojednostavio identifikaciju tko je što doprinio i zahvalnost na tome, zatražio sam da se neoznačene omotnice drže odvojeno. Da ne bude zabune, nazvao sam Đoleta da mu se zahvalim na tosteru i da on potvrdi da je uzeo televizor. On se nije složio i rekao da to nije pošteno. Tada se dogodila rijetka pojava za koju je Milutin čuo samo da se događa mladencima, ali se nikada nikome od njegovih poznanika nije dogodila. Otkrivena je prazna omotnica. Svaki je pojedinac pridonio prema svojim mogućnostima, od 20 do 100 eura, koje smo na ovaj način otvorili i prikupili.
Moj bivši suputnik iz vojske, za kojeg sam znao da je u financijskim poteškoćama, napravio je sramotu. Nakon toga je u kovertu priložio papirnati listić na kojem je naškrabao “dugujem ti 50 eura”. Nevjerojatno, nakon šest mjeseci, on je zapravo vratio dug. Činilo se kao da se dogodila božanska intervencija. Pitao sam svoju partnericu ima li ikakvih predodžbi o tome tko bi to mogao biti, ali je tvrdila da ne zna. Svi uzvanici bili su nam vrlo bliski, bilo članovi obitelji ili prijatelji iz djetinjstva. Među njima su bili i njeni i moji poznanici koji su sa sobom doveli osobe koje nikad nismo upoznali, ali njima to nije bilo važno. Ukupno je bilo prisutno oko 300 ljudi, a ipak je netko donio “travu”. Možeš li vjerovati? – uzviknu Milutin. Popis gostiju se suzio, a svoj doprinos dala je i sva rodbina. Sad mi je ostalo samo nekoliko prijatelja, od kojih su dva njena prijatelja i troje mojih, od kojih sam jednog poznavao od djetinjstva. Tijekom odrastanja išla sam u vrtić i školu s prijateljicom koja je također živjela u mojoj ulici, u kući drugačijoj od moje roditeljske.
Nakon završene srednje škole preselio se u Ameriku i tamo boravio desetak godina. Međutim, zbog nedostatka mogućnosti za posao, vratio se kući i sada se ponovno ujedinio sa svojom obitelji. Kada je Milutin primijetio probleme svog prijatelja, inzistirao je na pružanju podrške, vjerujući u iskrenost svog prijatelja. Milutin bi nazvao prijatelja i ponovio mu zahvalnost, iako nije bio siguran za što. Unatoč tajnosti koja je okruživala situaciju, Milutin se ipak osjećao ponukanim izraziti svoju zahvalnost. S druge strane veze njegov prijatelj šutio je sve dok on konačno nije počeo iznositi detalje. Nakon što je izgubio karticu, odlučio je ostaviti 200 eura i zadužio prijatelje da raspodijele novac. Bacivši pogled na vrijeme, izrazio sam svoju zahvalnost na njegovoj prisutnosti na vjenčanju i primijetio:
“Prijatelju, mogao si me obavijestiti da ti nedostaje sredstava, i to ne bi bio problem…Želimo ti puno sreće.” Nakon ovog incidenta nismo ostali u kontaktu. Njegovi roditelji se osjećaju neugodno kad god nam se putevi ukrste. Milutin je svoju ispovijest zaključio razmišljajući o mišljenju onih koji su nesretni i prepušteni da snose posljedice njegove radnje.
