Kada smo se moj muž i ja vjenčali, moji svekar i svekrva su nam dali da živimo u njihovoj drugoj kući. Nedugo nakon toga, moj muž se ozbiljno razbolio i preminuo, prije nego što smo imali priliku da započnemo svoju porodicu.
Iako sam bila potpuno slomljena, oni su me podržali i rekli da mogu ostati da živim u njihovoj kući, jer nisam imala nigdje drugdje. Na početku sam osjećala veliku zahvalnost jer mi nisu okrenuli leđa u tom teškom trenutku.
- Četiri godine kasnije, život mi je donio novu priliku. Ponovo sam našla ljubav i sa svojim novim partnerom sada čekam bebu. Međutim, situacija je postala mnogo komplikovanija. Moj dečko nema svoj dom, pa se odlučio preseliti kod mene. I dok sam očekivala da će moja svekrva možda biti sretna zbog mene i novog početka, odgovor koji sam dobila bio je sasvim suprotan. Doslovno mi je rekla da je dovođenje novog muškarca u kuću uvreda za njenog sina. Njene riječi su bile jasne i bolne: „Dovođenje drugog muškarca tu je uvreda za mog sina!“ Nakon toga, zahtijevala je da se iselim iz kuće.
Moj svekar, s druge strane, nije rekao ni riječ. Samo je šutio i nije se miješao u cijelu situaciju, što me dodatno zbunilo i povrijedilo. Nije bilo nikakvih pokušaja da se smiri tenzija ili da se dođe do zajedničkog rješenja. Bilo je jasno da je svekrva imala snažan stav o tome, a svekar se jednostavno povukao.
Situacija je postala još teža kada sam juče ispred vrata pronašla veliku kutiju s mojom odjećom. To je bilo šokantno, jer je izgledalo kao da su odlučili sve moje stvari maknuti iz kuće bez mog znanja ili pristanka. Osjećala sam se potpuno izbačenom. A onda je došao još jedan poziv, ovoga puta sa nepoznatog broja. Osoba s druge strane linije mi je rekla da je moj svekar odlučio staviti kuću na prodaju i da imam samo mjesec dana da se iselim. Zbunjenost, bijes, i nevjerica su me preplavili. Nikada nisam očekivala da će se ovo dogoditi, pogotovo ne nakon svega što su učinili za mene u prošlosti.
Bila sam potpuno zatečena, jer nisam imala nikakvu alternativu. U trenutku sam shvatila da nisam samo izgubila muža, nego da ću sada izgubiti i jedini dom koji sam imala. Bilo mi je jasno da me niko nije pitao kako se osjećam u vezi s tim, niti su uzeli u obzir moju situaciju kao trudnicu, kojoj bi svaki oblik stabilnosti bio važan. Osjećala sam se kao da nisam imala pravo na sreću, niti na novi početak.
- Pitanje koje me proganja u tom trenutku bilo je: Da li sam bila u krivu što sam krenula dalje u životu, samo da bih se osjećala voljeno i sigurno? Da li sam trebala ostati udovica do kraja svog života samo da bih imala krov nad glavom? Teško je razumjeti zašto su postupili na ovaj način, kad sam bila vjerna i zahvalna što su me primili u njihovom domu nakon smrti mog muža.
Cijela situacija mi je postavila mnoga pitanja o tome što znači biti obitelj i kako se odnosiš prema ljudima koji su prošli kroz teške trenutke. Možda je svekrva osjećala da je izdana i da su promjene koje su nastale previše za nju, ali nije bilo ni pokušaja razumijevanja mog stava i osjećaja. Ovaj trenutak za mene predstavljao je najveći emocionalni udarac koji nisam mogla očekivati.
Na kraju, osjećala sam se kao da su svi moji napori, suze i borba za normalan život potpuno zanemareni. Moje pitanje je i dalje isto: Da li je bilo ispravno da nastavim dalje i izgradim svoju obitelj, ili sam trebala ostati vjerno udovica, čak i kad sam imala priliku za sreću
