Sljedeća ispovijed a koju vam danas donosimo, povezana je sa mlađim muškarcima i starijim gospođama. Uvijek se tu pokaže, kako nikako nema ljubavi, nego je samo u pitanju korist….
BONUS PRIČA:
Priča počinje tihom scenom u mirnom gradskom parku. Starac sjedi na klupi, posmatra prirodu i u mislima se vraća nekim davnim danima. Iznenada mu prilazi mladić, s osmijehom na licu, i pita ga: „Izvinite, sjećate li me se?“ Starac podiže pogled, blago iznenađen, te odgovara: „Nažalost, ne mogu da kažem da se sjećam.“ Mladić tada dodaje s toplinom u glasu: „Bio sam vaš učenik.“
- Na to se starac osmjehne, iznenađen i ganut. Pita mladića čime se danas bavi, a ovaj odgovara: „I ja sam postao učitelj. Vi ste me inspirisali.“ Starčev pogled postaje ozbiljan, oči mu blago zasjaje, i zamoli mladića da mu ispriča kako je došlo do te odluke.
Mladić tada započinje priču o jednom davno zaboravljenom, ali za njega sudbonosnom trenutku. Ispriča kako je jednog dana, kao dječak u razredu, ukrao sat od školskog druga. Taj čin ga je godinama proganjao. Ipak, ono što se dogodilo tog dana ostavilo je neizbrisiv trag na njegovoj savjest i pogled na život.
Starac, tada učitelj, ušao je u razred i objavio da je sat nestao. Rekao je učenicima da mora pretražiti njihove džepove, ali je prije toga zamolio sve da zatvore oči – da niko ne bude izložen sramoti. Kada je pronašao sat, nije rekao ni riječ, nije pokazao ko je krivac. Samo je tiho rekao: „Možete otvoriti oči. Sat je pronađen.“
Mladić priznaje kako ga je tada obuzeo val srama i griže savjesti, ali i nevjerovatnog olakšanja. Ono što ga je najviše pogodilo bila je činjenica da ga učitelj nije osudio, nije ponizio, nije čak ni nakon časa razgovarao s njim o tome. Sve je ostalo među njima – ili tačnije, u tišini. I upravo ta tišina je govorila najviše.
„Tada sam shvatio“, kaže mladić, „da veličina učitelja nije samo u znanju koje prenosi, već u načinu na koji odgaja, gradi karakter i pomaže učeniku da postane bolji čovjek.“
Na kraju priče, mladić ponovo upita: „Sjećate li se tog dana?“ Starac ga pogleda, pa sa blagim osmijehom kaže: „Sjećam se krađe sata. Ali ne sjećam se ko je to bio… jer sam i ja imao zatvorene oči.“
Ta rečenica zatvara krug – potvrđuje duboku plemenitost učitelja koji je izabrao dostojanstvo iznad osude. On nije želio da zna krivca u trenutku kada traži grešku, jer je znao da greške ne definiraju djecu, već način na koji im pristupimo.
Ova priča ne samo da ukazuje na moć dobrog odgoja, već i na snagu tihih, nenametljivih postupaka koji oblikuju karakter. Pravi učitelj ne traži zahvalnost, niti priznanja, ali njihova djela ostaju urezana u srcima onih koje su dotakli.
Autor na dirljiv i promišljen način pokazuje da istinsko obrazovanje ne stanuje samo u knjigama, već i u sposobnosti da se učenik nauči saosjećanju, poštovanju i odgovornosti – i to bez kazne, bez vike, samo jednim tihim primjerom.
