U današnjem članku donosimo vam priču žene kja je svoj život posvetila bolesnoj majci.Naime kada je majka preselila njena sestra je mislila da će podijele imovinu na pola.
„Moja sestra, koja nikada nije bila udata i ima 38 godina, posvetila je posljednjih dvanaest godina svog života brizi o našoj bolesnoj majci. Ja sam za to vrijeme bila potpuno zauzeta podizanjem svoje četvero djece i rijetko sam mogla dolaziti ili pomagati koliko sam htjela. Uvijek sam mislila da ćemo jednog dana, kada sve prođe, sjesti zajedno i pravedno podijeliti ono što ostane iza majke.
Majka je nedavno preminula i, nakon što su se završile sahrana i formalnosti, u mojoj glavi se rodila misao da je vrijeme da sestra krene svojim putem. Smatrala sam da je fer da se kuća proda i da novac podijelimo pola-pola. Nisam mnogo razmišljala o tome koliko je ona uložila u brigu o majci, koliko je godina provela u toj kući, niti koliko joj je sve to značilo. Ja sam jednostavno vidjela imovinu i podjelu.
- Ali kada sam joj to saopćila, ona me pogledala hladnim pogledom i rekla: „Ti ne zaslužuješ ni feninga.“ Njene riječi su me pogodile, ali sam ih ignorisala, misleći da je ljuta ili umorna. Nekoliko dana kasnije otišla sam do kuće da razgovaramo i završimo dogovor, ali brave su bile promijenjene.
Osjetila sam nalet bijesa i nemoći. Nasilno sam ušla i zastala kao ukopana. Sestra je stajala nasred sobe, okružena kutijama. Pakovala je posljednju. Pitala sam je šta to radi. Ona se samo nasmiješila, spokojno, gotovo pobjednički, i rekla: „Oh, zar ti nisam rekla? Prodala sam kuću.“
U meni je sve kipjelo. Viknula sam da je to trebalo da se uradi uz moj pristanak jer kuća pripada obje. Tada mi je, bez riječi, pružila dokument – papir sa majčinim potpisom. U njemu je jasno stajalo da će nakon majčine smrti sestra naslijediti 100% imovine. U trenutku sam shvatila istinu: nagovorila je majku da joj ostavi cijelu kuću.
Pogledala me s podsmijehom i rekla da je čekala da vidi kako ću se ponašati nakon majčine smrti. Kad je vidjela da sam odmah požurila da je izbacim i prodam kuću, odlučila je da mi ne ostavi ništa. Kuća je sada pravno njena, a ja nemam nikakav način da to osporim.
Stajala sam tamo, osjećajući se potpuno izgubljeno. U jednom trenutku mi je kroz glavu prošlo svih tih dvanaest godina. Ona je zaista sve ostavila – svoj posao, društveni život, mogućnost da zasnuje vlastitu porodicu – kako bi brinula o majci. Dok sam ja odgajala djecu, ona je ustajala noću kad je majci bilo loše, vodila je po bolnicama, kupala je, hranila i liječila. Kuća u kojoj je sve to radila za nju nije bila samo zid i krov – to je bio njen dom, njen život i uspomena na žrtvu koju je podnijela.
- I dok sam stajala sa tim papirom u rukama, prvi put sam osjetila stid. Nisam bila svjesna koliko sam brzo požurila da „riješim imovinu“, a da nisam ni pomislila šta to znači za nju. Sestra je možda zaista smatrala da ja ne zaslužujem ništa jer nisam učestvovala ni u njezinoj borbi ni u brizi za majku. I možda je bila u pravu, iako mi je to teško priznati.
Ona je tada zatvorila kutiju i rekla: „Sada idem. Kuća je već prodata, ja odlazim svojim putem.“ Njene riječi su zvučale kao kraj nečega mnogo većeg od podjele imovine – kraj našeg sestrinskog odnosa, kraj porodice kakvu sam znala.
Ostala sam sama, gledajući prazne zidove i osjećajući se kao da su godine mog života odjednom izgubile smisao. Nemam kuću, nemam pravo na nju, a osjećam da sam izgubila i sestru. U očima zakona, ona je bila u pravu. Ali u mom srcu, to je bio poraz i izdaja.
I danas, dok pričam ovu priču, osjećam se izgubljeno. Nisam sigurna da li sam bila nepravedna ili samo naivna. Znam samo da sam htjela ono što sam mislila da mi pripada, a na kraju sam izgubila i više nego što sam očekivala. Sestra je otišla, kuća više nije moja, a majčine riječi nikada neću saznati iz prve ruke. Ono što mi ostaje jeste gorko saznanje da se porodica može raspasti ne samo zbog smrti, nego i zbog imovine i neizgovorene zahvalnosti.“
