Srpska javnost je podijeljena sa mišljenjem oko roditelja Koste Kecmanovića. Neke osobe sažaljevaju njegovu majku, dok ima onih koji je zovu ubicom, i smatraju je krivom za to što je njihov sin uradio. Također, njegov otac, koji je i dalje u pritvoru, ne želi da preuzme odgovornost na sebe, za ono što je učinio Kosta Kecmanović.
Protiv Vladimira i Miljane Kecmanović i njihovog maloljetnog sina koji su počinili gnusni čin masovnog nasilja u Osnovnoj školi Vladislav Ribnikar i dalje se vodi postupak. Ovaj spor koji je u tijeku proizlazi iz tužbe koju je podnijela obitelj Adriane Dukić, mlade djevojke koja je tragično izgubila život u istoj blizini kao i počinitelj.
Tijekom potresnog svjedočenja Biljana Paunović, majka Adriane Dukić, koja je 3. svibnja tragično izgubila život od ruke Koste Kecmanovića, u suzama je molila za oprost svoje kćeri, kajući se zbog odluke da je tog kobnog jutra pošalje u školu.
Adriana, naše najstarije dijete, donijela je neizmjernu radost u našu obitelj kada je tek stigla u naš dom. Anči, kako smo je od milja zvali, preuzela je ulogu vodilje i autoriteta mlađoj braći i sestrama. Posjedovala je impresivnu razinu odgovornosti i zrelosti. Anči je željela postati kardiologinja, vođena željom da se brine za svog djeda. Međutim, često bi primijetio: “Neću doživjeti taj dan.” Nažalost, naša Adriana više nije s nama. Trećeg svibnja nisam ni slutio da će naša voljena kći biti ubrojana među nevine žrtve. Očajnički sam je pokušao nazvati više puta, samo da bih naišao na neprestanu zvonjavu i odbijanje poziva. Oko 11:30 nevoljko sam otišao, očekujući Adrianin uobičajeni topli osmijeh po povratku. Ali nikad nije došla… Dok sam se vraćala kući, glas moga muža probio se kroz telefon, donoseći porazne vijesti: “Naša Adriana je otišla!” Shrvan tugom, zatekao sam se kako klečim na Slaviji, nesvjestan kako sam tamo dospio. U tom trenutku jedino što sam mogao je vrištati i plakati.
Majka ubijene djevojke izrazila je tjeskobu zbog tragičnih događaja koji su se dogodili u Srbiji, mjestu koje je njena kćerka jako cijenila. Žalila je činjenicu da je njezina kći, koja je voljela zemlju, ubijena prije nego što je uopće imala priliku upoznati odgovornu osobu. Osvrćući se na jutro incidenta, majka je otkrila da je njezina kći imala test iz matematike, ali nije bila adekvatno pripremljena. Unatoč preklinjanju njezine kćeri da ostane kod kuće, držali su se svoje rutine i odveli je ranije u školu. Posljednje sjećanje koje je majka imala na svoju kćer bilo je kada je ispred zgrade mahnula u znak pozdrava, noseći ružičastu trenirku. Tog se dana njezina kći malo našminkala i bila je uzbuđena zbog školskih slika. Tragično, Adrijana je ubijena za svojim stolom, ostavivši za sobom samo pernicu netaknutu krvlju. Nije bilo naznaka da je imala ikakve veze s Kostom.
Bol zbog gubitka djeteta tog kobnog dana ostavila je sve uključene roditelje emocionalno oštećene za cijeli život. Naše postojanje se pretvorilo u noćnu moru. Obilazak groblja i prolijevanje suza. Sama pomisao da se pojavim u toj obrazovnoj instituciji oduzima mi svu energiju. Čak i mlađa djeca gaje averziju prema pohađanju te škole. Ako moja draga Adrijana slučajno čuje moje reči, žarko želim da joj se najiskrenije izvinim što sam je upisala u tu ustanovu i da je obavestim da smo doneli odluku da se vratimo u Srbiju – kroz jecaje je rekla Biljana.
Važno je napomenuti da su prvi iskazi izneseni tijekom prethodna dva ročišta, a danas očekujemo saslušanje članova obitelji Dukić. Protiv Kecmanovića, Osnovne škole “Vladislav Ribnikar” i Republike Srbije podnijeli su tužbu tražeći nematerijalnu odštetu za pretrpljenu duševnu bol. Istovremeno su u tijeku još dva građanska postupka. U drugom slučaju, kolektiv od 27 rođaka ostale umrle djece, zajedno sa školskom čuvaricom Draganom, pokrenuo je sudski postupak.
Parnični postupak obitelji Dukić izdvaja se od ostalih proaktivnim pristupom u pokretanju postupka predlaganjem privremene mjere. Na njihov zahtjev donesena je odluka kojom se onemogućuje prijenos imovine Miljane Kecmanović, čime se zakonski obavezuju da u roku od 30 dana pokrenu tužbu. Ovaj procesni korak je u konačnici doveo do početka posebnog suđenja.
Zbog sumnji u “loše navike” obitelj Kecmanović je na početku suđenja pozvana na vještačenje obiteljskih odnosa radi razjašnjenja.
Valja napomenuti da je jedan od tuženika i inače maloljetan dječak, što je neuobičajeno u građanskim parnicama. Međutim, u kaznenom postupku nije odgovarao jer je u vrijeme počinjenja djela bio mlađi od 14 godina, te samim time nije kazneno odgovoran.
