– Mi se sa našim današnjim člankom, malo vraćamo u srpsku prošlost i govorimo o možda i najznačajnijem čovjeku u njihovoj istoriji. Riječ je o Aleksandru Karađorđeviću, koji je toliko poznat i danas, da je u srpskoj gastronomiji dobio i šniclu po svome imenu.
Karađorđe Petrović, znameniti predvodnik Prvog srpskog ustanka, došao je na svijet 4. studenoga (ili 3. studenoga po starom kalendaru) 1762. godine. Njegovo rodno mjesto bio je Viševac, smješten unutar Osmanskog Carstva, koje je današnja Srbija. Rođen u obitelji Petra i Marice, točna godina njegova rođenja ostaje neizvjesna, iako se vjeruje da se to dogodilo negdje između 1749. i 1770. godine.
Budući da je dolazio iz siromašne obitelji, njegov se otac često selio i mijenjao njihove okolnosti, shvaćajući da se bogatstvo među Turcima ne nasljeđuje lako. Kako je Đorđe sazrijevao i družio se s imućnijim Srbima i Turcima, njihova financijska situacija također je doživjela pozitivnu transformaciju.
- Dok je Karađorđe bio nadaleko poznat po svojim vrlinama, oni koji su mu bili najbliži bili su itekako svjesni njegove mračne strane, dodajući složenost njegovom karakteru. Karađorđeva zastrašujuća osobnost i izazovan karakter odnijeli su prvu žrtvu u liku njegova vlastitog oca Petra. Vožd je skončao očev život u Sremu, kraju u koji se obitelj preselila bježeći od turske sile.
Tema razgovora od koje Srbi zaziru i oklijevaju je potaknuti je ona koja je u suprotnosti s prevladavajućim mitom oko Karađorđa. Upravo se ova tema, prema riječima povjesničara Dobrice Jovičića iz Smedereva, često izbjegava zbog neusklađenosti s ustaljenim narativom. Neki su povjesničari čak išli toliko daleko da su sugerirali da je dotični čin počinio Karađorđev očuh, kao da bi ga takva distinkcija na neki način opravdala. Međutim, Jovičić je pojasnio da je na temelju izvještaja iz suvremenih izvora vrlo vjerojatno da je u događaj upleten stvarni Karađorđev otac.
Navodno želeći da se vrati u Srbiju, Petar je Karađorđe ocijenio nečasnim i sramotnim namjere. Prema priči, dok je Petar odlazio, u leđa mu je pucao sam Karađorđe, dok ga je drugi član Karađorđeve družine napao. No, postoji i alternativna verzija koja sugerira da Karađorđe nije izravno sudjelovao u ubojstvu, već da je samo naredio. Po konačnom povratku u Srbiju 1796. godine, poglavar je priznao svoje nedjelo i zatražio oprost, što mu je crkva i udovoljila. Dok povijesne neizvjesnosti mogu okruživati ovaj izvještaj, nema sumnje u pogledu još jednog tragičnog čina nasilja unutar “obitelji” – Karađorđevo ubojstvo brata Marinka 1806. godine.
Prema povjesničaru Jovičiću, pojedinac koji je predvodio Prvi srpski ustanak bio je okrutan. Gledajući unatrag, moguće je da je patio i od mentalne nestabilnosti. Ponašajući se impulzivno i bez odgovarajućeg postupka, izvršio je djela nasilja, što je rezultiralo smrću brojnih pojedinaca. Valja napomenuti da oko 90 posto ubijenih, bilo izravno ili po njegovoj zapovijedi, nije imalo opravdan razlog za takve radnje. Čini se da je njihovo protivljenje vođi u to vrijeme bila jedina motivacija iza njihove smrti.
- Na skupu velikaša i vlastele, Karađorđe je eliminirao svog prvobitnog protivnika, kneza Teodosija Marićevića, koji se usudio da ga izazove. Srpski vođa je ovaj čin doživio kao pokušaj prisvajanja vlasti. Svjedoci vremena prepričavaju slučajeve kada bi vođa padao u neobična razdoblja melankolije i tišine, koja su trajala danima. A kad bi naposljetku prekinuo šutnju, glas bi mu prsnuo od bijesa dok je sukobe rješavao fizičkim obračunom.
Prema Jovičiću, životi su mu se naprasno gasili, često popraćeni rečenicom “za svoju dušu”. Taj je izraz značio da su te smrti pripisane njegovom vlastitom duhovnom blagostanju. Vojvode Pop Luka Lazarević i Mladen Milovanović iskusili su svu snagu Karađorđeve zulumćarske vladavine, izdržavši brutalna premlaćivanja i na kraju strijeljani bespomoćno ležeći na zemlji.
Dobrica Jovičić zaključuje da je šutnja o ovoj temi među Srbima namjerna, jer bi se narušio cijenjeni imidž Karađorđa kao vojskovođe i revolucionara. Ovaj se propust odnosi i na obrazovni sustav, gdje se predmet ne predaje učenicima niti je uključen u udžbenike. Svaki nepovoljni podatak o Karađorđu doživljava se kao prijetnja dugotrajnom mitu koji je pažljivo građen stoljećima.
Uz razne zapise iz srpske književnosti, valja spomenuti da Boško Petrović u svom glasovitom romanu “Pjevač” prikazuje Karađorđa kao suosjećajnog pojedinca. Kao dokaz iznosi epizodu iz voždovog života za vrijeme Prvog srpskog ustanka, gdje tragično odsijeca genitalije srpskom dječaku. Iako će povijest nedvojbeno pamtiti Karađorđa kao iznimnog vojnog stratega i pobornika srpske slobode, važno je priznati da je on posjedovao mračniji aspekt.
Unatoč visokom stasu od preko dva metra, Karađorđe Petrović posjedovao je glas koji nije bio u skladu s njegovom zapovjedničkom prisutnošću. Prema pričama onih koji su ga poznavali, njegov glas je opisan kao visok, tanak i nevjerojatno kreštav.
Povjesničar Dobrica Jovičić sugerira da je na Karađorđev nekad moćan glas moglo negativno utjecati njegovo uporno konzumiranje rakije. Jovičić napominje da je Vuk Karadžić dokumentirao divljenje Rusa Karađorđevom fizičkom izgledu, ali njihovo razočaranje njegovim glasom za koji su vjerovali da nije dorastao njegovoj zapovjedničkoj prisutnosti. To bi, smatra Jovičić, potencijalno moglo rasvijetliti Karađorđevu dominantnu osobnost i sklonost vici.
