Život je često nepredvidiv, a sudbina ponekad okrutna. Moj muž, zdrav, vrijedan i još mlad čovjek, tragično je poginuo kada je naša kćerkica imala svega dvije godine. Jedan trenutak bio je dovoljan da sve što smo zajedno gradili nestane. Ostale smo same – ja i moje malo dijete. Od tog dana, svaka minuta mog života pretvorila se u borbu. Borbu za opstanak, ali prije svega – za nju. Da ne osjeti prazninu koju ja svakodnevno nosim u sebi, da ne osjeti težinu koju mi je život stavio na leđa.
Nije bilo lako. Bilo je dana kada sam radila dva posla istovremeno, kada sam preskakala obroke, da bih joj mogla kupiti sve što joj je potrebno – od hrane do najosnovnijih stvari za školu. Ponekad nisam imala snage ni da ustanem, ali nisam sebi dozvolila da posustanem. Zbog nje. Zbog naše budućnosti. Nikada se nisam žalila, nikada nisam glasno izgovorila ono što me mučilo, jer nisam htjela da ona nosi teret moje tuge.
- Sada ima osam godina. Raste u divnu djevojčicu – pametnu, pažljivu, nježnu. Uvijek se trudim da je nasmijana, da joj osmijeh bude svakodnevan, iako sam ja često plakala dok je spavala, držeći je za ruku, nadajući se da neće osjetiti suze koje kapaju na njen jastuk. Detinjstvo joj nisam htjela zamagliti tugom, iako je u meni neprestano tinjala tiha bol.
Uvijek sam bila uz nju – na priredbama, roditeljskim sastancima, u svim trenucima koji za jedno dijete znače sve. Nikada joj nisam dozvolila da se osjeća manje vrijednom jer nema oca. Trudila sam se da budem i majka i otac. Da joj nadoknadim ono što život nije mogao.
A onda, baš juče, došla je kući iz posjete kod svoje drugarice. Tiho je ušla u stan, sjela za sto, gledala me onim svojim bistrim očima i rekla nešto što mi je zaustavilo dah. Rekla je:
„Mama, znaš… danas sam bila kod Milene. Njena mama je pravila kolače i svi smo bili tu. I njen tata je bio, pomagao je. I meni su dali da probam. Bilo je baš lijepo… Ali onda sam se sjetila da ti sve radiš sama. I znaš šta? Ja sam baš ponosna što si ti moja mama. Ti si kao mama i tata zajedno. Samo još bolja.“
- U tom trenutku, gledala sam je, a suze su mi počele teći niz lice – ne one gorke, umorne suze koje me prate noćima, već suze olakšanja, zahvalnosti, ljubavi. Osjećala sam da je svaka žrtva koju sam podnijela – svako jutro u pet sati, svaki posao koji sam prihvatila iako sam bila iscrpljena, svaka neprospavana noć kada je imala temperaturu ili je sanjala ružan san – sve to je u tom trenutku dobilo smisao.
Njene riječi su dotakle ono najdublje u meni. Kao da je rukom obrisala godine tišine, godine u kojima sam prećutno tugovala, skrivala tugu iza osmijeha. U tom trenu sam osjetila da je sve vrijedilo – svaki korak, svaka prepreka, svaki dan kad sam poželjela da se srušim, ali sam ipak išla dalje.
Ona možda još uvijek ne razumije koliko su te riječi bile snažne, ali ja ću ih pamtiti dok sam živa. Moje dijete, moj razlog za disanje, moja snaga, moj smisao. Zahvaljujući njoj, i dalje imam razlog da se borim, da volim, da vjerujem u bolje sutra. Jer kad jedno tako malo biće, iz čiste ljubavi, prepozna tvoju borbu i kaže ti da si dovoljna – to je nagrada veća od svega.
I možda nemamo sve što drugi imaju, možda nas život nije mazio, ali imamo ljubav, onu pravu, najiskreniju. A ona vrijedi više od bilo čega.
