Niko zapravo nije znao gdje je ona otišla. Nestanak je bio tih, gotovo neprimjetan, ali je ostavio trag dublji od bilo kakvog zvuka. Ljudi su, naravno, počeli pričati. Priče su se širile kao dim u hladnom jutru. Neki su tvrdili da nije izdržala bol, da je jednostavno spakovala nekoliko stvari i nestala jer joj je duša bila preteška. Drugi su šaptali da je poludjela, da je negdje daleko, u nekom zabačenom mjestu, izgubila vezu sa stvarnošću.
- Ja sam tada imao tek sedamnaest godina. Premalo da shvatim svu težinu tih riječi, a previše da bih mogao zaboraviti. Ostao sam potpuno sam, u kući koja je odjednom postala prevelika. Svaki hodnik bio je duži, svaka soba hladnija. Tišina je imala svoj oblik, mogla se osjetiti na koži.
Policija je tragala danima. Komšije su obilazile šumu iza sela, nosile lampe i prizivale njeno ime. Kiša je padala danima, kao da i nebo žali zajedno s nama. Ali nije je bilo nigdje. Nestala je bez traga, bez oproštaja, bez objašnjenja.
Godine su prolazile, a ja sam učio kako da živim bez nje. Naučio sam obavljati svakodnevne stvari, naučio sam da se smijem kad treba, ali unutra je uvijek bila praznina. Svaka noć bila je previše tiha, gotovo neprirodno mirna. Kao da cijeli svijet zastane na trenutak, samo da me podsjeti da nje nema.
Onda, jednog jutra, nešto se promijenilo. U sandučiću je stajala koverta. Nije imala pošiljaoca, samo moj nadimak ispisan rukom koju sam prepoznao, iako je prošlo mnogo vremena. Srce mi je preskočilo nekoliko otkucaja.
Otvorio sam je drhteći. Unutra je bio samo jedan list papira, a na njemu dvije riječi – “Dođi sutra.” Ispod toga je bila adresa koja mi nije značila ništa. Nikad nisam bio tamo, niti sam ikada čuo za to mjesto.Te noći nisam spavao. Misli su me davile. Šta ako nije ona? Šta ako je neka igra, neka zamka? Ali dio mene, onaj dio koji je godinama nosio težinu tišine, znao je – morao sam otići.
Sutradan sam krenuo. Put je bio dug i vijugav, kroz polja i šumarke koje nisam prepoznavao. Na kraju puta, na maloj uzbrdici, stajala je stara kuća. Drvena, s izblijedjelim zidovima i krovom koji je odavno tražio popravku.
- Približio sam se, a vrata su se otvorila. Na pragu je stajala ona. Starija, sa licem na kojem se mogla pročitati svaka godina koja je prošla, oči umorne, ali iste – iste one koje su me nekad uspavljivale pričama.
Nisam stigao ništa reći. Samo sam stajao i gledao. Ona je prva progovorila, glasom koji je drhtao, ali bio odlučan:
“Morala sam otići… da te spasim.”
Te riječi su me presjekle. Spasiti? Od koga? Od čega? Nisam mogao ni pitati, a ona je već nastavila. Rekla mi je istinu koju niko nikada nije smio izgovoriti. Naš otac… nije bio čovjek kakvim sam ga zamišljao. Iza osmijeha na porodičnim fotografijama krila se priča o kojoj nisam imao pojma.
Na dan njegove sahrane, kada sam mislio da je sve završeno, zapravo je počelo nešto drugo – nešto što je ona nosila sama sve ove godine. Ispričala mi je da su postojale stvari koje je morala sakriti, tajne koje su bile opasne po mene, po nas oboje.
Dok sam je slušao, shvatao sam da njen nestanak nije bio bijeg iz slabosti, nego čin hrabrosti. Godinama je živjela daleko, skrivajući se, samo da bi mene zaštitila od nečega što nisam mogao ni zamisliti.
Kuća u kojoj smo stajali bila je tiha, ali ne onom tišinom koja guši, nego onom koja nosi mir. Prvi put nakon mnogo godina, osjetio sam da imam nekoga pored sebe, da nisam potpuno sam.
I dok je pričala, shvatao sam da ovo nije kraj priče. Ono što se desilo tog dana, na očevom ispraćaju, bio je tek početak. Početak nečega što ću morati nositi, baš kao što je ona nosila sve ove godine.
Ali sada… sada nisam bio sam
