Kršćani imaju obvezu odavati počast svojim preminulim voljenima raznim djelima pobožnosti. Te dužnosti uključuju upućivanje Bogu molitve za pokoj duše umrlih, paljenje svijeća u spomen na njih, služenje zadušnica i komemoracija, podizanje spomenika kao grobnih obilježja te dostojanstveno i organizirano održavanje grobova.
Propis crkvenog kanona nalaže praksu koja slijedi. Kada su u pitanju grobovi njihovih najmilijih, Srbi pokazuju ravnodušnost kakvu nema ni jedan drugi narod. Taj se nemar očituje u potpunoj nebrizi za održavanje i obilježavanje grobnih mjesta.
Nasuprot tome, u pojedinim regijama Srbije uočava se suprotna krajnost. Tamo se na grobljima grade skupi spomenici i novodizajnirane kapelice koje više nalikuju kućama nego bilo čemu drugome, opremljene namještajem kao što su hladnjaci, televizori i kreveti. Ova neugledna tradicija se ukorijenila, unatoč tome što je poželjniji skromniji spomenik s kršćanskim simbolom u obliku križa. Umjesto raskošnih izlaganja, važnije je odati počast pokojnicima kroz molitvu i činjenje dobrih djela, kao što je pomaganje siromašnima, doprinos crkvama, bolnicama, domovima za napuštenu djecu i drugim humanitarnim organizacijama.
Što se tiče uloge crkve u odnosu na sprovode i ukope, najvažniji elementi za crkvu su prinos žita i vina, kao i sam obred sprovoda. Za vrijeme sprovoda svećenik se moli za pokoj duše pokojnika i za oproštenje grijeha počinjenih za života. Također je važno napomenuti da spomen obilježja napravljena od kuće do groblja služe i kao molitve, navodi Nportal. U današnje vrijeme postoji tendencija da se na pravoslavnim grobljima provode srpski običaji koji nisu dio drevne tradicije, možda kao prikaz pomodnih trendova.
Prema kršćanskim obvezama, potrebno je da se na razne načine spominjemo svojih pokojnih dragih. Ti načini uključuju molitvu za pokoj njihovih duša, paljenje svijeća njima u čast, organiziranje parastosa, podizanje spomenika na njihovim grobovima i održavanje njihovih grobnih mjesta na pošten i uredan način. Sve ove radnje su u skladu s utvrđenim smjernicama crkve.
Čini se da srpski narod posjeduje nebrigu za posljednja počivališta svojih najmilijih bez premca. Ovo zanemarivanje poprima dva oblika: potpuno napuštanje i neodržavanje grobnih mjesta, što često dovodi do toga da ostanu neobilježena. Nasuprot tome, u pojedinim regionima Srbije ovaj nemar je zamenjen suprotnom krajnošću. Tamo obitelji na grobljima podižu raskošne spomenike i kapelice, moderne arhitekture i nalik kućama s uređajima i namještajem. Ova praksa je vrlo osuđena od strane crkve. Spomenik bi trebao biti skroman i sadržavati kršćanski simbol, poput križa. Neophodno je obilježavati sjećanje na naše preminule voljene kroz molitvu i dobrotvorna djela, kao što su doprinosi crkvama, bolnicama, skloništima za djecu u nepovoljnom položaju i drugim humanitarnim organizacijama. U prošlosti je bilo uobičajeno osigurati dovoljno hrane i pića tijekom pogrebnih službi, što je ponekad dovodilo do toga da se gosti opijaju i ponašaju neprimjereno. Ovakvo ponašanje je gnusan prijestup protiv pokojnika i njihove obitelji i treba ga izbjegavati pod svaku cijenu.
