Imam 46 godina, i od svog muža sam pet godina starija. Iako razlika u godinama nikada nije bila problem, sada mi se čini da možda ipak jeste, bar s njegove strane. Zajedno smo prošli mnogo toga, imamo troje djece i dugo sam vjerovala da živimo u stabilnom i sretnom braku. Moj muž mi je uvijek djelovao kao pouzdana osoba, pažljiv, brižan otac i partner koji me nikada nije doveo u sumnju. Sve do jučer.
Vraćala sam se kući s posla, umorna i sa mislima kako da uskladim obaveze oko djece i večere. Dok sam stajala na stanici čekajući autobus, naišao je moj prijatelj, dugogodišnji poznanik i profesionalni vozač kamiona. Ponudio mi je da me odbaci, što sam zahvalno prihvatila. Uvijek je bio džentlmen, diskretan i razuman čovjek.
- Ušli smo u grad i zaustavili se na semaforu. U tom trenutku, tik uz nas je stao službeni automobil mog muža. Bilo je nemoguće ne primijetiti – bio je to isti auto u kojem sam ga nebrojeno puta viđala kada je išao na putovanja pod izgovorom “poslovno”.
Na mjestu suvozača sjedila je žena. Vidjela sam samo njene gole noge, prekrštene i neopisivo opuštene, što mi je odmah zaparalo oči. Na prvi pogled sam pomislila da je riječ o nekoj njegovoj kolegici, možda vozi pripravnicu, desi se i to. Pomislila sam da ga nazovem, da mu kroz šalu kažem da sam iznad njega – doslovno, jer sam u kamionu iznad njegovog auta.
Ali onda se dogodilo nešto što mi je sledilo krv u žilama.
Moj muž je desnu ruku prebacio preko njenih nogu. Ali ne na način koji bi mogao proći kao prijateljski ili slučajan. Ne. Ta gesta je bila intimna, direktna, neprikladna – sve ono što nikako ne pripada u kontekst “službenog puta”. Nije se radilo o kolegijalnosti, već o nečemu mnogo dubljem i opasnijem za naš brak.
- U tom trenutku sam pobijelila, osjećala sam kako mi srce udara do grla. Prijatelj, koji je vozio, nije ništa rekao, ali je odmah shvatio da nešto nije u redu. Pokušala sam zadržati smirenost, rekla sam da mi vožnja u kamionu jednostavno ne prija, da mi se vrti, da mi nije dobro. Nisam mogla priznati istinu, ni njemu ni sebi.
Kad je muž stigao kući, bio je opušten, čak raspoložen. Ispričao je kako je bio u susjednom gradu, s nekom novom pripravnicom, navodno da završe neki papirološki posao. Uz smijeh je dodao kako je to “baš fina djevojčica”, govoreći to tonom koji bi nekada možda zvučao bezazleno, ali sada me samo zabolio još više.
Nisam mu ništa rekla. Šutjela sam. Ali u meni je buktao ogroman vrtlog misli. Počela sam da prebiram po sjećanjima – svi ti “službeni putevi”, te silne “poslovne obaveze”, putovanja, kasni dolasci, umor, isprike. Koliko njih je zaista bilo službeno? A koliko ih je bilo samo izgovor da bi proveo vrijeme s nekim drugim?
Sjedila sam u tišini, razmišljajući o sebi, svom životu. Osjećala sam se zaglavljenom između godina. Prestara da ponovo počnem, da krenem iz početka, da gradim nešto novo, da se suočim s razvodom i posljedicama. A s druge strane, premlada da živim ovako, u neizvjesnosti, sumnji, skrivenim bolovima i lažima koje izjedaju svakodnevicu.
Ne znam šta će biti dalje. Nemam odgovore. Možda se i odlučim da otvoreno porazgovaram s njim, da mu kažem šta sam vidjela. Možda skupim snagu da izađem iz ove situacije. A možda ću još neko vrijeme šutjeti, tražeći hrabrost u sebi da donesem pravu odluku.
Znam samo jedno – ovo više nije onaj život koji sam zamišljala, niti onaj brak u kojem sam vjerovala da jesam. I koliko god me istina boli, još više boli živjeti u laži.
