Bio je to jedan od onih vrućih majskih dana kada ti se čini da se cijeli grad pretvorio u pećnicu. Vazduh je bio težak, ljepljiv, i činilo se da se toplotni talas uvukao u svaku poru tijela.
Ušla sam u autobus, tražeći bar malo zaklona od sunca, iako sam znala da me unutra čeka drugačija vrsta sparine. Autobus je bio pun ljudi, tijela su bila nagurana jedno uz drugo, a prozori zatvoreni, kao da niko nije imao snage da ih otvori ili kao da je svima bilo lakše trpjeti u tišini nego izazvati nalet vrelog zraka spolja.
- Stajala sam u sredini, držeći se za metalnu šipku, i osjetila kako mi se koža lijepi za hladnu površinu. Pored mene je stajao jedan mladić, tih i zamišljen. Naše oči su se slučajno srele, i iz nekog razloga, nismo ih odmah skrenuli. To nije bio onaj površni pogled kojim se ljudi slučajno dotaknu, već tren u kojem se dva pogleda prepoznaju i zadrže. Osjetila sam neobjašnjivu prisutnost u tom susretu, kao da u gužvi punoj nepoznatih ljudi postoji neko ko mi odjednom daje osjećaj sigurnosti.
U tom trenutku primijetila sam da je muzika u mojim slušalicama prestala. Isprva sam pomislila da je baterija oslabila ili da je kabl pukao, ali onda sam shvatila nešto čudno: nisam više čula ni motor autobusa. Kao da je sav zvuk iz mog okruženja nestao. Sve se pretvorilo u neku neobičnu, tešku tišinu.
Okrenula sam glavu prema mladiću i u njegovim očima ugledala sam odraz nečeg što je u meni izazvalo nelagodu. Bio je to strah, čist i jasan. Njegovo lice, do maloprije mirno, sada je bilo obasjano sjenkom panike. Kao da je primijetio da sa mnom nešto nije u redu čak i prije nego što sam sama to shvatila. Onda je došla tama. Sve je nestalo u sekundi.
Ne sjećam se trenutka kada sam pala u nesvijest. Moj um je jednostavno isključio slike, zvukove i osjećaje. Ali kasnije su mi rekli da sam se zanijela unazad i da bih udarila o tvrdi pod da me taj momak nije uhvatio. Njegove ruke su me zaustavile u padu, nježno me pridržale i pažljivo posjele na slobodno mjesto.
Kada sam otvorila oči, pred sobom sam vidjela nekoliko lica nagnutih nad mene. Jedna žena mi je dodavala flašu vode, drugi čovjek je mahnuo rukom ispred mog lica, pokušavajući da mi pomogne da dođem sebi, dok su dvoje putnika već zaustavili taksi, spremni da me prebace kući ili u bolnicu, ako bude potrebno.
- U tom trenutku osjetila sam nešto što mi je bilo jednako snažno kao i vrtoglavica koju sam doživjela – osjetila sam ljubaznost i solidarnost. U autobusu, gdje se ljudi često izbjegavaju pogledima, gdje svako nosi svoje terete i rijetko zastaje da obrati pažnju na drugoga, odjednom su svi pokazali brigu i toplinu.
To iskustvo me naučilo da, čak i u svijetu koji često djeluje hladno i otuđeno, postoje trenuci kada se ljudskost probudi. Kada nepoznati ljudi, makar i na nekoliko minuta, postanu tvoji čuvari. Mladić koji me uhvatio i posjeo, žena s flašom, čovjek koji je mahao, ljudi koji su pozvali taksi – svi oni su pokazali da dobrota ne traži ni ime, ni razlog, ni dugoročnu vezu. Ona se jednostavno desi, u trenutku kada je najpotrebnija.
Kasnije, dok sam sjedila u taksiju, osjećala sam zahvalnost. U glavi mi se vraćala slika onog straha na mladićevom licu – straha koji nije bio zbog njega samog, već zbog mene. Taj strah, iako je trajao samo sekund, bio je dokaz da je suosjećanje instinktivno, da čovjek prirodno reaguje kada vidi drugoga u nevolji.
Dugo sam poslije razmišljala o tom događaju. Mogao je biti samo neugodan trenutak u prenatrpanom autobusu, ali za mene je postao podsjetnik. Podsjetnik da i u najobičnijem danu, u najneprijatnijim okolnostima, možemo otkriti nešto dragocjeno. Tog dana otkrila sam da ljubaznost stranaca može promijeniti cijelo iskustvo i ostaviti trag koji se pamti.
I zato, iako se tog trenutka sjećam i po tami koja me obavila, još jače ga pamtim po svjetlosti koju su drugi ljudi unijeli svojim gestovima. To je bila svjetlost koja me podigla, vratila svijesti i pokazala da se toplina među ljudima nikada potpuno ne gubi – samo ponekad čeka pravi trenutak da se otkrije.
