Moja najbolja drugarica godinama je vodila tešku i iscrpljujuću borbu da zatrudni. Bila sam uz nju u svakom trenutku, slušala njene strahove, tješila je i pokušavala da joj ulijem nadu da će se i njoj jednog dana ostvariti želja. U početku je bila zahvalna i činilo mi se da joj moje prisustvo pomaže, ali kako je vrijeme prolazilo, primjećivala sam da postaje sve osjetljivija i džangrizavija kada bi se povela tema o djeci ili majčinstvu. Iako me to povremeno opterećivalo i činilo da je ponekad jedva podnosim, trudila sam se da imam razumijevanja, znajući kroz kakav emotivni teret prolazi.
Sve se promijenilo onog trenutka kada sam ja ostala trudna. Umjesto da mi čestita ili pokaže radost, reagovala je burno i optužila me da sam to uradila namjerno. Rekla je da nisam mogla da sačekam da se njoj prva ostvari želja da postane majka, kao da je trudnoća neka vrsta takmičenja. Nizale su se njene riječi pune ljutnje i gorčine, a ja sam, iako povrijeđena, odlučila da ne uzvraćam istom mjerom. Prešla sam preko toga misleći da će s vremenom shvatiti da je pretjerala.
Tokom cijele trudnoće njen odnos prema meni bio je hladan. Ignorisala me je, nije se javljala, a kada bih ja pokušala da stupim u kontakt, odgovori su bili kratki i nezainteresovani. Trudila sam se da ne uzimam sve lično, vjerujući da će se možda promijeniti kada se dijete rodi. Međutim, samo nekoliko dana nakon porođaja doživjela sam još jedno razočaranje – primijetila sam da me je blokirala na društvenim mrežama. Nije mi poslala poruku, nije nazvala, niti na bilo koji način čestitala rođenje mog djeteta. Ta tišina je boljela više od riječi.
Godina je prošla. Moj sin je rastao, a ja sam se u potpunosti posvetila ulozi majke. Kada je došao trenutak da mu organizujem prvi rođendan, nisam imala dilemu koga ću zvati – pozvala sam ljude koji su bili uz mene, koji su dijelili moju sreću i podržavali me. Moja bivša najbolja drugarica nije bila među njima. Smatrala sam da je to prirodan slijed događaja nakon svega što se desilo.
- Nekoliko dana poslije proslave, iznenada mi je stigla poruka od nje. Optužila me je da sam bezobrazna jer je nisam pozvala na rođendan. Pisala je kao da nikada nije bilo blokiranja, ignorisanja ili riječi koje su me povrijedile. U tom trenutku sam shvatila da više nemam snage da objašnjavam, pravdam se ili ulazim u rasprave. Poslala sam joj samo dvije riječi: „Ko si ti?“ To je bio moj način da jasno stavim do znanja da se naš odnos promijenio i da ne želim ponovo prolaziti kroz ponižavanja i hladnoću.
Nisam kriva što se ona još nije ostvarila kao majka, niti mislim da je to razlog da mi uskraćuje prijateljstvo i podršku. Majčinstvo nije mjera vrijednosti jedne žene, ali odnos prema drugima i sposobnost da se raduješ njihovoj sreći svakako jesu. Ja sam uvijek željela da ona pronađe svoju sreću, ali sam shvatila da ne mogu zadržati nekoga u svom životu ko će moju sreću doživljavati kao uvredu.
Kada se osvrnem na sve, shvatam da je prijateljstvo u pravom smislu riječi ogledalo međusobne podrške, poštovanja i iskrenosti. Pravi prijatelj ostaje uz tebe i kada mu je teško, ne dozvoljavajući da ljubomora ili bol unište vezu koju ste godinama gradili. Moj pokušaj da zadržim naš odnos naišao je na zid, a sve što sam dobila zauzvrat bila je tišina i prekid kontakta.
Na kraju, shvatila sam da ponekad moramo pustiti ljude, bez obzira koliko dugo su bili dio našeg života. Samopoštovanje i emocionalni mir nemaju cijenu. Danas sam okružena ljudima koji iskreno dijele moju radost i pružaju podršku bez skrivenih namjera. Odnos s njom ostao je dio moje prošlosti, a lekcija koju sam izvukla jeste da pravi prijatelji nikada ne čine da se osjećaš krivim zbog svoje sreće
