U današnje vrijeme, kako nam je dostupan internet, možemo saznati za mnoge neobične priče a koje se ne mogu vidjeti ni na filmskim platnima. Evo, baš jedne takve od njih….
U svijetu medicine i ljudske psihe zabilježeni su brojni slučajevi dubokog sna nalik komi uslijed emocionalnih šokova, ali malo koji izaziva toliki interes i čuđenje kao priča o Nadeždi Lebedevoj – ženi koja je gotovo dvije decenije provela u stanju potpunog mirovanja, bez reakcije, bez komunikacije – ali svjesna svega.
Nadežda, poznata i kao Nada, doživjela je svoj prelomni trenutak 1954. godine, nakon naizgled bezazlene svađe sa suprugom. Tada je imala svega 34 godine, živjela je u Sovjetskom Savezu i dijelila dom sa mužem i petogodišnjom kćerkom Valentinom. Porodični sukob, koji bi za mnoge bio prolazna epizoda, za Nadu je bio duboki psihološki potres. Utonula je u san – i ostala tako narednih 20 godina.
Sljedećeg jutra, niko nije mogao da je probudi. Ljekari su bili zbunjeni – nije bila u komi u klasičnom medicinskom smislu. Disala je normalno, srce joj je kucalo stabilno, ali nije reagovala na spoljne podražaje. Poslata je u psihijatrijsku ustanovu, gdje je zadržana četiri godine s tada uobičajenom dijagnozom – šizofrenija. Iako su terapije bile brojne, poboljšanja nije bilo.
Njena majka, međutim, nije pristala na kraj. Vođena snažnom majčinskom intuicijom, uzela je Nadu nazad kući. Danima, godinama, decenijama ju je njegovala, govorila joj, češljala joj kosu, hranila je kašikom. Nada nije odgovarala, ali nije bila ni mrtva – bila je prisutna, ali zaključana u sopstvenoj tišini.
Kroz sve te godine, kako se kasnije saznalo, Nadežda je čula svaku riječ, razumjela sve što se događalo. Nije mogla govoriti, nije mogla da se pomjeri, ali je svijest bila jasna i prisutna. Čula je smijeh svoje kćerke, osjećala tugu majke, svjedočila prolasku života – nijema i nepomična, ali ne i bez svijesti.
Prekretnica je došla tek dvadeset godina kasnije, kada je čula vijest da joj je majka preminula. Taj novi emocionalni šok, podjednako snažan kao onaj koji ju je uveo u stanje sna, bio je okidač koji ju je probudio. Njena sada odrasla kćerka ušla je u sobu i zatekla majku kako sjedi na krevetu – prvi put nakon dvije decenije.
Nakon buđenja, Nadežda je morala ponovo učiti osnovne životne funkcije – hodanje, govor, jedenje. Ljekari su prethodnu dijagnozu zamijenili stvarnijim tumačenjem: riječ je bila o patološkom snu izazvanom histerijom – rijetkom formom psihogenog poremećaja. Medicina je tada prvi put dobila potvrdu koliko snažan može biti uticaj psihe na tijelo.
Iako je izgledala mlađe od svojih godina, bez bora i sa prirodnom bojom kose, ubrzo je njeno tijelo „sustiglo“ vrijeme. U nekoliko mjeseci, njena kosa je osijedjela, lice poprimilo bore, a tijelo se promijenilo. Kao da je organizam žurio da nadoknadi izgubljeno.
Uprkos prognozama da neće dugo živjeti nakon buđenja, Nadežda je poživjela još dvadeset godina. Bila je predmet interesovanja naučnika, psihologa i novinara, ali je ostala skromna, daleko od očiju javnosti. Nije tražila pažnju, nije govorila o sebi više nego što je morala. Njen život je postao tih, ali ispunjen ljubavlju ljudi koji su ostali uz nju.
Nadežda Lebedeva nikada nije željela slavu. Ostala je dosljedna tišini u kojoj je provela najveći dio svog života. Njena priča i danas izaziva divljenje i pitanja – kako je moguće da um „isključi“ tijelo na decenije? Kako emocija može da zatvori sve prolaze ka spoljašnjem svijetu, ali da očuva svijest?
Ova istinita priča ostaje jedan od najzagonetnijih slučajeva u modernoj medicinskoj istoriji. Ali iznad svega, ona je snažan podsjetnik na nevjerovatnu snagu ljudskog duha, na dubinu emocija i važnost ljubavi. U vremenu kada se često ne osluškuju tihi glasovi, priča o Nadi uči nas da nikada ne potcijenimo snagu osjećanja – ni tišinu onih koji ne govore.
