Seka Aleksić (pravo ime Svetlana Aleksić Piljikić) je poznata srpska pevačica pop-folk muzike, glumica i uspešna preduzetnica. Rođena je 23. aprila 1981. godine u Zvorniku, Bosna i Hercegovina. Jedna je od najistaknutijih zvezda na Balkanu i poznata je po svojoj energiji, upečatljivim nastupima i autentičnom stilu.
Seka je dodala i da su se njeni roditelji trudili da posvete posebnu pažnju i njoj i bratu, posebno nakon razvoda kako ne bi osjećali neugodnosti. Kao djeca, 0na i Nedžad često su se sukobljavali. U ranim tinejdžerskim godinama svađala se s njim iz dana u dan. Ali kasnije, kad su postajali tinejdžeri, podržavao ju je koliko je mogao, bio joj je dobar brat. Seki je, međutim, bilo teško otvoreno razgovarati s Nedžadom, posebno o svojim ljubavnim vezama, o kojima je radije pričala s njihovom majkom.
Ali čim bi počeli živjeti u većoj slozi i miru nego ikad, oslobođeni donekle nesloge koju im je otac posijao, u Bosni i Hercegovini zakucaše ratni bubnjevi. S deset godina Seka je već krenula na taj dugi izbjeglički put zajedno s majkom, očuhom i bratom. Prvo su stigli u Banju Koviljaču, gde je završila četvrti razred, a godinu dana kasnije preselili su se u šabačko selo Lipolist. Ratni kaos otvorio nam je sve. Napustili smo grad, ostavivši sve što nam je nekada bilo drago. Iako su uspomene – to neprocjenjivo, ali nematerijalno blago – nestale, još uvijek evociraju uspomene iz djetinjstva. Neizvjesnost je obavila i sudbine naših prijatelja, ubrzo su stigle šokantne vijesti o njihovim sudbinama. Naš skromni dom i vrt sada su postali tuđi improvizirani smještaj.
Upoznali smo se u zajedničkoj prostoriji te seoske osnovne škole. Spavali smo na prostirkama. Bili smo u najgorim uvjetima; dugo vremena smo se suočavali s apsolutnim nedostatkom hrane. Njezina druga funkcija bila je pokušaj da me iskleše u umijeću kuhanja. S nepunih osam godina preuzela sam obvezu skuhati svoj prvi kruh. Zatim, čak i ako je kasnije postao krut kao kamen, sva trojica su ga pojeli kao da je to najljepši, najsočniji kruh na Zemlji. Prošli smo kroz mnoge probleme bježeći od ratnih posljedica s malom torbom koja se često simbolizira ili koristi kao osobni predmet.
Ipak, majka se i dalje dobro brinula o nama s pažnjom koju svako dijete zaslužuje. Živjeli smo na dijeti od graha i kruha – to je za nas bio potpun život, ali u izobilju. Jasno se sjećam da nas je taj dan sve melankolično probudio i legli smo. Gledajući je u sadašnjosti, jasno je da ima sve; ali osjećam tu snažnu potrebu da joj se iskupim za ono kroz što je morala proći u životu. Ipak, svjesna sam da su takva sjećanja neizbrisiva – sigurna je Seka da neke tužne slike ne mogu izaći iz sjećanja, bez obzira na godine.
