Isprva je pomislio da je to samo gomila starih ćebadi, no ubrzo je primijetio malu ruku kako viri iz snijega. Ispod sloja odjeće ležala je tinejdžerka, blijeda i gotovo onesviješćena, držeći dvoje malih beba u naručju.
Te noći, Central Park je bio prekriven debelim slojem snijega, a grad je izgledao kao da je potpuno utihnuo. Ethan Voker, mladi milijarder i vlasnik tehnološkog carstva, vraćao se iz kasnog sastanka. Dok je prolazio pored jedne klupe, primijetio nešto što je odmah privuklo njegovu pažnju.
Njihovi tihi jecaji bili su jedini zvuk koji se čuo. Ethan nije gubio ni sekundu; podigao je djevojku i bebe te otrčao do svog automobila. „Izdržite… molim vas,“ govorio je ponavljajući, dok je istovremeno zvao svog ljekara.
- Nekoliko minuta kasnije, stigao je u svoju privatnu rezidenciju, gdje je odmah naredio da pripreme gostinsku sobu i pozovu medicinsku pomoć. Dva sata kasnije, bebe su bile tople i umotane, a djevojka je bila sa infuzijom pored kreveta. Ethan je tiho sjedio pored nje, čekajući da joj kapci postepeno ne padnu.
„Gdje… sam ja?“ prošaptala je, gledajući ga sa zagonetnim izrazom na licu.
„Na sigurnom si,“ odgovorio je tihim, smirenim glasom. „Ja sam Ethan. Našao sam te u parku. Kako se zoveš?“
„Sofija,“ izustila je, a pogled joj je bio usmjeren prema bebama. „To su moji braća – Lukas i Mateo.“
Ethan je duboko udahnuo. „Gdje je tvoja majka?“
Sofiji su zasuzile oči. „Ostavila nas je. Rekla je da ide po hranu… ali se nikad nije vratila.“
„Kako se zove?“ pitao je, osjećajući kako mu se knedla stvorila u grlu.
„Natalie Ríos,“ odgovorila je tiho.
Ime koje je čuo prošlo je kroz njega kao grom. To ime je pripadalo ženi koju je voleo, ženi koja je nestala iz njegovog života prije mnogo godina. I sada, pred njim je bila djevojka koja je imala njene oči, i bebe koje možda nose njegovo prezime.
Ethan je ostao sjediti uz krevet, osjećajući kako mu srce sve teže kuca. Natalie je nestala iz njegovog života prije sedam godina, bez riječi, bez oproštaja. „Sofija,“ rekao je tiho, pokušavajući da zadrži smirenost, „koliko imaš godina?“
„Sedamnaest,“ odgovorila je, glasom koji je bio jedva čujan.
Ethan je klimnuo, sve mu je postajalo jasnije. Natalie je otišla upravo u vrijeme kada je Sofija rođena. Je li moguće da je ona bila njeno dijete?
Dok Sofija ponovo nije zaspala, Ethan je izlazio iz sobe i zatražio od doktora da ga čekaju u biblioteci. „Želim test očinstva,“ rekao je čvrsto. „Diskretno. Odmah.“
Satima kasnije, Ethan je sjedio u svom radnom prostoru, pogledajući kroz prozor dok je snijeg padao. Vila je bila tiha, osim što su bebine tihi plače povremeno prekinule tišinu. Osjećao je ljutnju, tugu i, možda, nadu.
Narednog jutra, Sofija je bila budnija i sjedila na krevetu. Gledala je u njega, a onda ga je pitala:
„Zašto mi pomažeš?“
„Jer niko drugi nije,“ odgovorio je. „I jer moram da znam istinu.“
Sofija je spustila pogled. „Mama je uvijek pričala o čovjeku kojeg je voljela. Rekla je da ga je jednom davno napustila, jer je njegov svijet bio previše bogat za nju.“
Ethan je osjetio knedlu u grlu. „Nisam ja nju ostavio. Jednog dana je jednostavno nestala.“
Sofija ga je pogledala. „Rekla je da je otišla da te zaštiti. Da ljudi oko tebe ne bi prihvatili nju – i mene.“
Prije nego što je Ethan mogao bilo šta reći, rezultati testa su stigli. Njegove ruke su drhtale dok je otvarao koverat.
„Gospodine Voker,“ rekao je doktor. „Sofija je… vaša kćerka.“
Ethan je zatvorio oči, osjećajući suze koje su počele da mu peku kapke. Toliko godina je proveo misleći da je Natalie jednostavno okrenula leđa njihovoj ljubavi – a sada je pred njim stajalo dijete koje je raslo bez njega.
Vratio se u sobu. Sofija ga je gledala, sa pitanjem u očima. Ethan je kleknuo pored njenog kreveta.
„Ti si moja kćerka,“ rekao je s glasom koji je bio skoro bez daha. „I od ovog trenutka, nikada nećeš biti sama.“
Sofiji su niz lice potekle suze. „Nisam htjela da uđem u tvoj život ovako. Samo… nisam imala gdje.“
Ethan ju je zagrlio prvi put, čvrsto, kao da pokušava da nadoknadi sve godine koje su prošle.
Narednih dana, Ethan je istraživao sve što je mogao o Natalie. Njegovi privatni istražitelji otkrili su da je Natalie preminula prije nekoliko mjeseci. Radila je dva posla da bi prehranjivala Sofiju i blizance. Ethan je stajao na njenom grobu nekoliko dana kasnije, sa Sofijom pored njega, držeći je za ruku.
„Hvala ti što si mi je ostavila,“ šapnuo je u hladan zrak.
Mjesecima kasnije, vila više nije bila tiha. Sofija je imala privatne časove, blizanci su veselo puzali po dnevnoj sobi, a Ethan je prvi put u godinama smiješio sa iskrenim zadovoljstvom.
„Znaš,“ rekla je Sofija jednog jutra, dok su doručkovali, „mislim da bi mama bila ponosna na nas.“
Ethan je klimnuo i nasmiješio se. „Ovo je naš novi početak. I obećavam ti – nikada te više neću izgubiti.“
