Kada sam prije gotovo osam godina odlučila da započnem novi život u Americi, bila sam puna nade. U Floridi sam našla dom, posao, novu svakodnevicu. Iako daleko od rodne kuće, nikada nisam zaboravila odakle dolazim. Svake dvije do tri godine bih se vraćala, koliko su mi to finansije i obaveze dopuštale. Nosila sam poklone, uspomene, ali najviše od svega – ljubav prema roditeljima koji su ostali tamo gdje sam odrasla.
- Tokom svih tih godina, redovno sam slala novac roditeljima. Nisam to činila da bih nešto zauzvrat dobila, već jer sam osjećala odgovornost i željela im olakšati starost. Bilo mi je važno da znaju da, iako sam daleko, i dalje sam tu – njihovo dijete koje misli na njih.
Nažalost, sudbina je bila nemilosrdna. U razmaku od samo četiri mjeseca, oboje su preminuli. To me je slomilo. Posebno mi je teško palo što nisam mogla doći na sahranu moje majke. To je rana koja ne zarasta. Osjećala sam se bespomoćno, kao da mi je neko iščupao dio duše, a ja sam bila hiljadama kilometara daleko, nesposobna da se oprostim kako dolikuje.
Mislila sam da je to dno tuge koje mogu osjetiti. Međutim, život je imao još jedno gorko iznenađenje. Ono što je uslijedilo bilo je nešto što nisam mogla ni zamisliti – izdaja koju nisam očekivala. Juče sam saznala da je moj rođeni brat postao jedini nasljednik svega što su roditelji imali: kuće, zemljišta, šuma, livada… apsolutno svega. Ja nisam dobila ništa. Ni jednu jedinu stvar, ni simbolični predmet da me podsjeća na djetinjstvo. Ni jedan kvadratni metar zemlje gdje bih mogla sjesti kada se vratim, da osjetim miris doma.
To saznanje me je uništilo. Nije riječ o materijalnom, već o onome što to predstavlja. Učinilo mi se da sam potpuno izbrisana iz porodične priče, kao da nikada nisam postojala. Znam da to nije bila volja mojih roditelja. Poznavala sam ih, znam koliko su me voljeli. Oni nikada ne bi uradili nešto takvo. Uvjerenja sam da ih je brat na neki način prisilio, nagovorio, možda i iskoristio njihov slab trenutak. Sve je to urađeno iza mojih leđa, bez ikakve konsultacije, bez da sam imala šansu da se borim za ono što mi pripada.
- U toj kući sam odrasla. U tim livadama sam trčala kao dijete, a u šumama brala gljive s tatom. Sve te uspomene sada su zarobljene u vlasništvu nekoga ko je okrenuo leđa sestri koja je sve ove godine živjela s čežnjom i ljubavlju. On, koji bi trebao biti oslonac i podrška, sada mi je stranac.Najviše boli to što sada, kada se vratim iz Amerike, nemam gdje da odem. Nema više roditelja da me dočekaju, nema kuće u kojoj sam odrasla, nema vrata koja su nekada uvijek bila otvorena. Vjerovatno se više nikada neću ni vratiti. Zašto bih? Kome? Tamo me niko ne želi. Čak ni moj brat, osoba s kojom dijelim krv, ali više ne i srce.
Znam da mnogi prolaze kroz porodične nesuglasice, ali rijetko ko doživi toliku hladnoću i bešćutnost od najbližih. Mislila sam da krvna veza nešto znači. Da porodica ne može biti izbrisana jednom odlukom ili papirima ovjerenim kod notara. Ali bila sam u zabludi. Očigledno, interesi i pohlepa mogu biti jači od sjećanja, emocija i pravde.
U meni se miješaju tuga, bijes i nevjerica. Ne mogu da razumijem kako neko može sebi prisvojiti sve, a sestru ostaviti bez ičega, ni sa čim. Ne tražim bogatstvo, ne tražim ništa što nije moje. Tražila sam samo pravdu i poštovanje. Umjesto toga, dobila sam tišinu, zidove i odsustvo.
Možda će vrijeme zaliječiti rane, ali neke izdaje ostaju neizbrisive. Naučila sam bolno da ne možeš uvijek računati na one koji bi ti prvi trebali pružiti ruku. Iako daleko, ovdje u Americi imam svoj život, i možda je upravo ovdje moj jedini pravi dom. Dom u kojem ne moram moliti da budem prihvaćena.
