U nastavku našeg današnjega članka, donosimo vam jednu jako neugodnu ispovijest, a sve se desilo u Srbiji. Ova žena je zaboravljena od rođene djece, te je jako brzo pala u zaborav….
Radojka Petrović, koja živi u Crnoj Gori, nosi težinu izazovne sudbine, dijeleći narativ koji ilustrira brojne životne prepreke. Tjeskoba u njezinim riječima proizlazi iz prekinute veze s djecom i borbi s kojima se susreće u kasnijim godinama. Za Radojku su se topli stisak ruke i utješne riječi onih koje je donijela na svijet pretvorili u gotovo zaboravljeno uživanje. Njezino djetinjstvo i mladost bili su puni poteškoća, koje je karakterizirao izazov usmjeravanja djece u pozitivnom smjeru nakon razvoda.
Unatoč nastojanjima da svojoj obitelji stvori svjetliju budućnost, sudbina joj je postavila prepreke koje su u konačnici rezultirale oslanjanjem na prosjački štap. Radojka se trenutačno nalazi u situaciji da moli za preživljavanje, a raspitivanja o njezinoj djeci izazivaju suze koje teško prikriva. Ona za RTCG odlučno tvrdi: “Što se tiče pojedinih pojedinaca, ne znam gdje su, oni se i ne trude da se jave. Izazovi su naglašeni Radojkinom nesposobnošću da se više bavi poslom. Ruke koje su prije uzdržavale obitelj sada su otkazale. Ova strašna okolnost natjerala ju je da potraži pomoć od dobrotvornih organizacija, što ju je dovelo do grada kao izvora pomoći za njezine osnovne potrebe.
Dok se njezina sestra brinula o njoj, Radojka shvaća težinu smetnje obitelji koja se ionako suočava s izazovnim okolnostima. Unatoč obiteljskoj vezi, Radojka ima osjećaj da je u stranom domu. “Bolan je osjećaj da se namećem obitelji, koja je ionako suočena s izazovnom situacijom. Iako mi je sestra, to ostaje tuđe prebivalište”, izražava zabrinutost. Radojkine želje nisu ni ekstravagantne ni neostvarive; ona samo želi čuti svoju djecu. Njezine težnje su skromne, destilirane do jednostavnosti telefonskog poziva ili sastanka za razgovor.
Poput mnogih roditelja, njezino srce utjelovljuje prostrano utočište, koje podjednako prima i malu djecu i odrasle. Ova izravna čežnja da čuje glasove svoje djece sažima duboku prirodu roditeljske ljubavi i prateće tuge. Dok su Radojka na prvom mjestu briga o sebi i zdravlje, njena emocionalna patnja ostaje izvan dosega i najvještijih liječnika. Svojoj djeci izražava direktnu želju: da je pozovu na susret i razgovor. Ovaj apel ne traži materijalna dobra, već odražava temeljnu čežnju za emocionalnom vezom i pomirenjem.
Ta je nužnost duboko ukorijenjena u našim sjećanjima, a posebno je istaknuta u pripovijesti Radojke Petrović iz Crne Gore. Psihologinja Adriana Pejaković primjećuje da starije osobe često doživljavaju osjećaj zapostavljenosti, no često se suzdržavaju od artikuliranja tih emocija iz raznih razloga. Mnogi sebe doživljavaju nedostatkom prioriteta ili vjeruju da bi mogli biti teret svojim obiteljima. Pejaković ističe važnost povremenog zastajanja radi odavanja počasti starijim članovima obitelji, raspitivanja o njihovom dobrobiti i iskazivanja dobrote prema njima.
Takve geste mogu proizvesti dubok emocionalni učinak, budući da starije osobe često nose teret osjećaja nepriznatosti ili zanemarenosti. Radojka Petrović, suočena s kušnjama teške starosti i teškoćama koje proizlaze iz oslabljenih veza s djecom, izražava slične osjećaje. Unatoč izričitim odredbama Obiteljskog zakona o obvezi djece da uzdržavaju roditelje, Radojka, kao i brojne druge starije osobe, nerado nameće svoje obitelji. Žudi za običnim telefonskim pozivom, malim činom koji bi joj mogao osvijetliti dan, kao i za mnogim roditeljima koji su život posvetili obitelji.
