Na noć mog vjenčanja, dok su se svjetla lusterâ prelijevala preko plesnog podija, dok su se gosti smijali i nazdravljali, prišao mi je moj svekar. Richard Whitmore, poznati advokat, visok i ozbiljan čovjek sijede kose, izgledao je savršeno smireno.
Ali ono što je učinio promijenilo mi je život. Gurnuo mi je kovertu u dlan i šapatom izgovorio riječi koje su mi proparale um: „Ako želiš ostati živ, idi odmah.“Bio sam ukopan. U tom trenutku sve oko mene postalo je daleko, kao da je neko utišao muziku i glasove. Pogledao sam prema Emily, svojoj mladoj nevjesti, koja se smiješila i pozdravljala goste, u svojoj bijeloj haljini izgledala je kao vizija iz sna. Trebalo je da ovo bude najsretnija noć naših života. Ali umjesto radosti, osjećao sam ledenu jezu.
- Pomislio sam da se Richard šali, da je to neka čudna provokacija. Ali njegov pogled bio je hladan i ozbiljan, previše uvjerljiv da bi bio igra. Otvorio sam kovertu ispod stola. Novčanice od sto dolara, uredno složene, ukupno pet hiljada. Dovoljno da shvatim da misli ozbiljno, ali nedovoljno da razumijem zašto.
Zašto bi mi to rekao? Od čega me pokušava spasiti? Od Emily? Od ljudi s kojima posluje? Ili od sebe?
Kasnije te noći, dok je Emily spavala uz mene, ja sam ležao budan. Osjećao sam hladnoću tog novca kao kamen u džepu. Nije to bio poklon. Bio je to znak upozorenja.
Sljedećeg jutra nazvao sam svog najboljeg prijatelja Marka, policijskog detektiva. Ispričao sam mu sve. Nastala je tišina, a onda je Mark rekao: „Daniele, ako ti Whitmore kaže da bježiš, to nije šala. On ima veze s ljudima koje ne želiš upoznati. Ako te upozorava, znači da je nešto već krenulo.“
U meni je rasla panika. Šta da radim? Sakriti se? Reći Emily? Mark me upozorio: „Nemoj joj ništa govoriti. Ponašaj se normalno. Ali otvori oči.“
Prvih nekoliko dana u našem novom stanu u Chicagu pokušavao sam živjeti kao da je sve u redu. Ali nije bilo. Emily je primala čudne pozive, često kasno u noć. Kad sam je pitao, rekla bi da je riječ o poslu. Ali vidio sam kako joj ruke podrhtavaju dok drži telefon. Jednog dana sam iznenada ušao u kuhinju i vidio kako naglo zatvara laptop, lice joj je bilo preblijedjelo.
Tada sam počeo sumnjati. Jedne večeri čuo sam glas svog tasta kroz spikerfon. Bio je brz, oštar, gotovo zapovjedan. A onda njen odgovor, tih, ali leden: „Ja ću se pobrinuti za to. On ne sumnja.“
Krv mi se sledila. O kome je govorila? Jesam li ja bio „on“?
Mark mi je ponavljao da budem strpljiv, ali osjećaj tjeskobe me gušio. Noći su prolazile bez sna, a ja sam promatrao automobile parkirane pred zgradom, lica prolaznika, svaki šum iza vrata.
A onda, jedne noći, došlo je do kulminacije. Bilo je prošlo ponoć kada su se začuli udarci na vrata. Ne obično kucanje, već snažni udarci koji su tresli zidove. Pogledao sam kroz špijunku i vidio dvojicu muškaraca u tamnim kaputima. Njihovo držanje, hladni izrazi – odmah sam znao da nisu došli prijateljski.
Emily se trgnula, oči su joj bile pune straha. „Prerano je,“ šapnula je.
„Za što je prerano?“ upitao sam.
Njene usne su zadrhtale. „Moj otac je mislio da može pregovarati. Trebalo je da imamo više vremena… Nisam htjela da znaš.“
Tada su svi komadići slagalice pali na mjesto. Richardovo upozorenje. Njeni pozivi. Njena tajnovitost. Nije bila neprijatelj. Bila je uvučena u nešto opasno i pokušavala me zaštititi.
Telefon mi je zazvonio. Mark. „Daniele, ne otvaraj vrata. Oni znaju tvoje ime. Policija je na putu. Drži se.“
Udarci su postajali jači. Emily me uhvatila za ruku, suze su joj klizile niz obraze. „Molim te, uzmi novac i bježi. Spasi sebe.“
I tada sam shvatio. Mogao sam otići. Mogao sam uzeti kovertu i nestati, preživjeti. Ali to bi značilo ostaviti nju. Ostati je značilo boriti se, rizikovati, ali i voljeti.
Pogledao sam je i rekao: „Ne idem nigdje. Suočit ćemo se s ovim zajedno.“
Brava je počela zveckati. Sirene su se čule u daljini, sve bliže. Srce mi je tuklo, ali nisam se pomakao.
Richardovo upozorenje odzvanjalo mi je u glavi: „Ako želiš ostati živ, idi odmah.“ A ja sam odlučio suprotno.
Nisam trčao.
