Prije par dana se navršilo punih 26 godina od kako je izvršen atentat na Zorana Đinđića. Cijela regija je zanijemila od brutalnog čina Zemunskog klana, koji se usudio da digne ruku na premijera Srbije. Sve to ih je koštalo, jer je u akciji “Sablja”, izbrisan svaki njihov trag. Tu je bio i kraj srpskog podzemlja.
Obitelji Zorana Đinđića od samog početka bilo je vidljivo da se radi o iznimnom djetetu, koje se i mišljenjem i djelovanjem razlikuje od svojih vršnjaka. Njegova veza sa sestrom, Gordanom Đinđić Filipović, bila je izrazito jaka, pa je čak i usred zahtjevnih obaveza koje su pratile njegovu ulogu premijera Srbije, stalno izdvajao vrijeme za njihove opsežne razgovore.
Usred višestrukih previranja izazvanih ratom, njihovi su životi doživjeli brojne transformacije. Međutim, njihova nepokolebljiva povezanost sa svojim podrijetlom ostala je čvrsta, služeći jedno drugome kao stalni izvor snage i motivacije. Tragično, kada je Gordani doživio svoju preranu smrt, djelić njegove duše nestao je u vječnosti.
Obitelj Đinđić je s Kosova, a ja, Bosanka iz Šamca, udala sam se za svog supruga Dragu, umirovljenog pukovnika JNA. Naš spoj dogodio se u Šamcu, gdje su nam rođena djeca Gordana i Zoran. Zoran je osnovnu školu pohađao u Šamcu prije nego što je završio dvije godine srednje škole u Travniku. Naša zajednica u Šamcu je bila složna, činili su je Srbi, Hrvati i Muslimani. Živjeli smo mirno, nikad se ne dijeleći. Međutim, rat nam je donio pustoš. Nakon završene srednje škole u Travniku, Gordana je upisala medicinsku diplomu, a kasnije specijalizirala svoje područje kada smo se preselili u Beograd. Naša se obitelj često selila, da bi se na kraju oko 1967. nastanila u Beogradu. Zoranova i Gordanina majka nisu znale da će njezin sin doživjeti tragičan kraj. Kad je Mila 12. ožujka 2003. ugledala svog beživotnog sina kako leži u bolničkom krevetu, odbila je bilo kakve sedative koji bi joj mogli ublažiti bol.
Ušavši u ledenu dvoranu, zatekao sam Zorana kako leži, tako lijepe glave, ali sada spuštene, zatvorenih očiju. Grudi su mu se rasprsnule, srce izlilo, srcedrapajući prizor. Stajala sam pokraj njega, čvrsto ga zagrlila, a suze su mi tekle niz lice. Pokušali su mi ponuditi nešto za smirivanje živaca, ali sam odbio. Zoranova majka je u intervjuu za “Njuzvik” objasnila: “Nisam htjela umrtviti svoju bol. Željela sam je osjetiti u potpunosti. Oduzeli su mi sina!” Ležao je tamo, miran, sa spokojnim izrazom lica.
On je bio cijeli moj svijet, moj razlog za život. Imam i Gordanu, naravno, ali Zoran mi je bio sve. Prije mene s njim je bila Ružica. Kad sam izašao iz dvorane, primijetio sam je kako razgovara s doktorom Mijatom. Zatim je prišla prozoru i zavirila u gomilu koja se okupljala. Nisam mogao shvatiti kako je to mogla učiniti. Dolje su vrebali fotoreporteri čekajući svoj kadar. Uputio sam se do Ružičinog stana, gdje sam pustio suze da slobodno poteku. Nekima je izgleda smetalo moje pokazivanje emocija.
Osoba koju sam izgubila bio je netko koga sam prepoznala, a težina te spoznaje natjerala me da vrisnem. Boli me kad vidim kako je dopustio da bude ponižen i tako tragično završi. Neka regija u kojoj se to dogodilo pronađe mir. Način na koji je ubijen je gnusan čin, koji su počinili neuki pojedinci niskog rasta. Tragedija je svjedočiti uništenju tako izvanredne osobe. Srce mi je teško od tuge za mojom dragom Gordanom, i dalje će plakati. Međutim, ja sam izdržljiva i jaka, jer sam majka koja može podnijeti svaku nevolju.
Zoran i Gordana Đinđić, braća i sestre rođeni u Bosanskom Šamcu, s roditeljima su se krajem 1960-ih preselili u Beograd. Međutim, njihove veze s Bosnom ostale su neprekinute, jer su im draga sjećanja i prijateljstva iz njihovog radosnog i bezbrižnog djetinjstva služili kao stalni podsjetnik na njihovo rodno mjesto. „U Travnik smo stigli 1962., a otišli 1969. godine. Zadnji put sam bila u Travniku 1989. godine, na proslavi naše dvadesete mature“, ispričala je Gordana Đinđić Filipović u iskrenoj ispovijesti za „Slobodnu Bosnu“ 2013. godine.
Osvrćući se na te dane, Gordana sebe više ne doživljava samo kao travničku maturanticu, već kao nekoga tko je s bratom dijelio najdragocjenije trenutke. Svaka ulica u Travniku budi sjećanja na njihova zajednička iskustva, od svakodnevne rute do škole do ležernih šetnji do Plavih voda, mjesta na koje su svi često odlazili. Zoran, koji je dvije godine srednje škole proveo u Travniku, imao je izuzetnu naklonost prema gradu. Cijelog života održavao je stalnu komunikaciju s vlastitom tvrtkom.
U prvoj godini srednje škole doživio je svoju prvu ljubav, djevojku Dušku. Dok je bio premijer Srbije, bilo je teško stupiti u kontakt s njim. Jednom prigodom njegovi kolege iz Travnika posjetili su Beograd i bili su vrlo bliski. Dok sam bio na Zoranovom groblju na Novom groblju, prišla mi je jedna mlađa žena i rekla: “Da se nešto dogodi mom mlađem bratu, ja ne bih mogla dalje.” Pitao sam: “Što predlažete? Što trebam poduzeti?” Najteže je to podnijeti! Zapravo, živjeti s gubitkom još je veći izazov nego ne živjeti uopće. Svaka sitnica služi kao podsjetnik na njega. On mi je jedini brat i sestra, a poznajem ga otkad otkad pamtim.Moj suprug nema braće i sestara, a nema ni Ružica, Zoranova žena.Bili smo samo nas dvoje u obitelji. Nakon što preživite katastrofu ove veličine, cijelo vaše biće prolazi kroz nepovratnu transformaciju.
Bit vašeg postojanja postaje lišena svoje prethodne živosti. Osobno sam prihvatio stvarnost da on više nije prisutan, iako verbaliziranje ove istine ostaje nevjerojatno izazovno. Moja majka, s druge strane, nastoji od mene prikriti svoju muku. Vjerujem da njezina otpornost nadmašuje moju. Ipak, u trenucima kada se nađemo sami, intimno razumijemo dubinu našeg zajedničkog iskustva. U tim slučajevima moja majka otkriva najskriveniju Gordonovu bit, njegovu stranu koja je u posljednje vrijeme rijetko krasila oko javnosti.
