Sljedeća priča, a koju smo vam spremili za danas, dolazi nam iz Bosne i Hercegovine. Naime, ova nena, donosi jako korisnu životnu priču, a koja može da dođe dobro ama baš svima….
U malom mjestu u Bosni, tiho i dostojanstveno, jedna žena nosi bol kakvu je teško i zamisliti. Nura Salibašić iz Olova proživjela je tragediju koja je duboko i nepovratno obilježila njen život – izgubila je svoju voljenu kćerku, što je ostavilo prazninu koju nijedne godine, riječi ni vrijeme ne mogu ispuniti.
Njena kćerka preminula je od posljedica moždanog udara, u 49. godini života. Smrt je došla nakon duge i iscrpljujuće borbe koja je trajala gotovo tri mjeseca. Prvih 15 dana provela je u bolnici, boreći se sa svakim dahom, a ostatak vremena kod kuće, gdje je svakodnevno trpjela, uz tračak nade da će ipak ozdraviti. Nura je bila uz nju svakog dana, s molitvama, suzama, i tihom tugom. Gledala je svoju kćerku kako se bori, nadajući se čudu, ali istovremeno pripremajući srce za ono što je sve izvjesnije – da se možda nikada neće oporaviti.
Zet, muž njene kćeri, dao je sve od sebe. Uložio je mnogo novca, ali još više ljubavi i brige. Nije štedio ni vrijeme ni emocije. Nadao se, kao i svi, da će se dogoditi čudo. Bio je uz svoju ženu, tješeći je, ne napuštajući je ni na tren. Na kraju, kako Nura kaže, Bog je odlučio da je oslobodi muke. Iako joj je srce bilo slomljeno, prihvatila je Božiju volju. Naučila je da postoje stvari koje ne možemo promijeniti, ma koliko ih željeli drugačijima.
Nakon smrti kćerke, Nura je osjetila dvojak osjećaj – duboku, neizmjernu tugu, i istovremeno olakšanje jer je patnja voljene osobe završena. Taj paradoksalan osjećaj pomogao joj je da ne potone, već da pronađe snagu da nastavi. Okrenula se vjeri, tražeći utjehu u Kur’anu, i u riječima koje su joj davale novu snagu: “Daću ti po tvojoj volji, a uzeću ti ono što ja želim.” Te riječi postale su njen vodič kroz bol, podsjećajući je da sve ima svoju svrhu – pa čak i ono što naizgled djeluje nepravedno.
U danima nakon tragedije, dok bi mnogi potonuli u očaj, Nura je pokazala nevjerovatnu snagu i veličinu duha. Posebnu zahvalnost uputila je svom zetu, koji je bio stub tokom najtežih trenutaka. Umjesto da ga vezuje za prošlost i gubitak, rekla mu je da mora nastaviti sa svojim životom. “Sine, hvala ti na svemu, ali sad idi dalje. Ne moraš više patiti.” Te riječi, izrečene iz srca slomljenog, ali punog razumijevanja, svjedoče o njenoj ljudskosti, plemenitosti i bezuslovnoj ljubavi.
Nura nije žena koju je tuga pretvorila u ogorčenu osobu. Naprotiv, postala je simbol tihe snage. U boli je pronašla mudrost, a u vjeri – utočište. Naučila je da se život ne zaustavlja, već mijenja oblik. Svakim danom podsjeća sebe da gubitak ne mora značiti kraj, nego početak novog pogleda na svijet. U trenucima kada je mislila da više nema snage, pronašla ju je u porodici, sjećanju i vjeri.
Njena priča je duboko dirljiva, snažna i iskrena. Kroz suze i riječi koje teško izgovara, Nura šalje poruku svima – da tuga jeste teška, ali da je moguće preživjeti. Ljubav ne umire sa smrću; ona ostaje, nastavlja živjeti u uspomenama, djelima i hrabrosti onih koji nastavljaju dalje.
Na kraju, priča Nure Salibašić nije samo priča o gubitku. To je svjedočanstvo o snazi ljudskog duha, o vjeri, zahvalnosti i bezgraničnoj ljubavi. U svijetu punom bola, njen primjer pokazuje da se iz najmračnijih trenutaka može izdići svjetlost – ne zato što je lako, već zato što je neophodno.
