Moja kćerka, koja je imala samo 16 godina, tragično je izgubila život u strašnoj saobraćajnoj nesreći prije devet mjeseci. Od tada, moj svijet više nikada nije bio isti. Njena soba je ostala netaknuta, baš onakva kakvu je ona ostavila posljednjeg dana kada ju je napustila, ne znajući da se nikada neće vratiti. Sve je ostalo isto – njena odjeća uredno složena, krevet koji još uvijek miriše na nju, omiljene sitnice razbacane po polici, baš kako ih je ona ostavila. Ta soba je postala jedino mjesto gdje još uvijek osjećam njeno prisustvo, gdje mogu da osjetim komadić njene energije, pa čak i iluziju da nije potpuno otišla. Često ulazim unutra, sjednem na njen krevet i dozvolim sebi da plačem. Taj prostor mi pruža neku vrstu utjehe i blizine sa njom koju ne mogu pronaći nigdje drugdje.
Sada se situacija u mojoj porodici iznenada promijenila. Moja pastorka, koja ima 15 godina, treba da se useli kod nas jer njena majka mora da se preseli u drugu saveznu državu zbog posla. Naša kuća nije velika i ima samo dvije spavaće sobe – bračnu sobu i sobu moje pokojne kćerke. Kada je moj muž predložio da njegova kćerka useli u tu sobu, odmah sam osjetila da mi se srce steže. Nije mi bilo ni na kraj pameti da bi iko mogao dirati taj prostor. Rekla sam im da ta soba nije dostupna, da je to mjesto koje želim da ostane netaknuto, jer je to jedino što mi je ostalo od nje. Predložila sam da se mali prostor za sjedenje u kuhinji iskoristi, tamo bi se mogao smjestiti krevet i napraviti privremeno rješenje.
- Na moje riječi, moj muž je bio tiho. Nije ništa rekao, a na licu moje pastorke pojavio se blag osmijeh koji nisam znala kako da protumačim. Sljedećeg dana, kada sam se vratila kući, doživjela sam šok koji me potpuno paralizirao. Otvorila sam vrata i ukočila se kada sam ugledala sobu moje kćerke. Nije više izgledala kao soba moje djevojčice. Sve njene stvari – odjeća, sitnice, uspomene – bile su premještene u mali ormar. Krevet je bio presvučen drugim prekrivačem, ormar sada ispunjen garderobom moje pastorke, a čak je i namještaj pomjeren da bi se napravilo mjesta za nju.
Osjetila sam kako mi se svijet ruši po drugi put. Ne samo da sam izgubila kćerku, već mi je sada oduzeto i ono posljednje mjesto gdje sam osjećala njenu blizinu. Suze su mi potekle, ali su ubrzo ustupile mjesto ogromnom bijesu. Potpuno sam izgubila kontrolu i počela vikati na mog muža. Pitala sam ga kako je mogao da učini tako nešto bez mog znanja i odobrenja. On je samo mirno rekao: “Nikada nećeš učiniti da se moja kćerka osjeća nepoželjno u kući svog oca!”
Te riječi su me pogodile kao nož u srce. U tom trenutku sam ga pogledala i nisam prepoznala čovjeka kojeg sam voljela i za kojeg sam vjerovala da me razumije. Kako je mogao biti tako hladan? Zar nije mogao razumjeti koliko mi znači da sačuvam sobu onakvu kakvu je ostavila moja djevojčica? Osjećala sam se izdano, povrijeđeno i potpuno usamljeno.
Sada stojim na raskrsnici, razmišljajući o svemu. Moj muž mi djeluje kao stranac, a u meni raste osjećaj da možda više ne mogu živjeti s njim pod istim krovom. Pomisao na to da ga ostavim sve češće mi prolazi kroz glavu. Ne mogu da shvatim kako je mogao učiniti da se osjećam ovako, kao da je bol zbog gubitka moje kćerke manje važan od njegovih želja da njegova kćerka ima prostor.
Pitam se da li sam previše vezana za tu sobu ili da li moj muž zaista nema empatije prema meni i mom gubitku. Osjećam se kao da stojim između dvije vatre – pokušavam da zaštitim uspomenu na svoje dijete i istovremeno se nosim s pritiskom da budem dobra maćeha njegovoj kćerki.
U ovom trenutku, potpuno sam izgubljena. Ne znam kako dalje, niti kako da obnovim povjerenje u čovjeka kojeg sam nekada smatrala svojim osloncem. Razmišljam o tome da odem i započnem novi život, negdje gdje ću moći da tugujem bez straha da će mi neko oduzeti i ono posljednje što mi je od moje kćerke ostalo. Imate li neki savjet za mene?
