– Za danas smo vam spremili jednu jako zanimljivu priču, od strane žene koja je prošla apsolutno sve u životu. Naime, ona je dala vjetar u leđa svim ženama koje nemaju namjeru da se ostvare kao majka….
Pitanje zašto nemam djecu prati me cijeli život. Na početku naše veze suprug i ja odlučili smo da nećemo imati djece. Odluka se još uvijek može poništiti, ako to ikada poželimo. Ali ne želimo. Vodimo lijep život. Bili smo profesori, predani onome što radimo i osjećali smo da naša karijera ima smisla. Cijenili smo svoju ulogu u odgoju mlađih generacija iako sami nismo bili roditelji. Uostalom, svaki dan oblikujemo djetetov um, uglavnom više i bolje nego što su to činili njihovi roditelji. I još plaćali veće poreze kao ‘neroditelji’ da ‘vrate dug društvu’. Naš dogovor nije dobro sjeo s udaljenom obitelji i prijateljima.
Čak su i potpuni stranci imali pravo komentirati našu odluku. Ponekad bi nam govorili da smo egocentrični, ponekad bi nas gledali s nevjericom, au najgorem slučaju sažaljivim pogledom. Suprug mi je umro relativno mlad, prije mirovine, ali ja sam nastavila živjeti punim plućima. Imali smo nevjerojatno sretan zajednički život, pun ljubavi i međusobnog razumijevanja. Nikad ne bi želio da budem nesretna.
Sada ljudi kažu da sam usamljena. Ali nisam bio. I nisam nesretna. Nisam ni ja požalio. Ljudi koji nemaju ljubavi prema sebi su oni koji nemaju ni ljubavi prema drugima Mnogi ljudi imaju krivu predodžbu da ih to što imaju djecu čini sretnijima, ali u stvarnosti, mnogi su nezadovoljni načinom na koji su njihova djeca odrasla i ponašala se prema njima, kao i ispunjavanjem njihovih očekivanja. Vidim to među svojim nesretnim vršnjacima. Takve žene često svoja očekivanja prenesu na unuke i na kraju opet budu razočarane.
Pate kad su sami, kad ih nitko ne treba, kad su zaboravljeni. Ne mogu pronaći sreću u sebi i moraju se osjećati potrebnima ili svoju svrhu pronalaze u ulozi žrtve. Drugo, mnogo puta ne mogu ni dati svijetu pa svoju navodnu žrtvu stavljaju na pijedestal krajnje svrhe rađanja i životnog ciklusa. Proglasimo ih svecima za života, pa da i to skinemo s dnevnog reda. Ja nisam takav. Mislim da su ljudi koji ne mogu pronaći sreću u sebi najgori kritičari jer u meni vide sve prilike koje su propustili; sve što su mogli učiniti, ali nisu imali hrabrosti i umjesto toga su popustili očekivanjima patrijarhalnog društva (iako su mislili drugačije) i izabrali lakši izlaz.
Drugi su ljubomorni jer sam morala putovati svijetom, živjeti po svojim uvjetima i imati partnera koji me volio do posljednjeg daha. Primijetite upotrebu riječi partner, a ne muž. Neke žene imaju muža, ali ja sam dijelila život s partnerom. Bila sam sretna djevojka. Imali smo dovoljno novca; većinu smo potrošili na sebe. Bili smo jedno za drugo, nešto što rijetko tko pronađe. Ljubomora je ružna osobina. Ti ljuti zavidnici kivni su na nas žene koje smo odlučile ne rađati. Često mi, s potajnim zadovoljstvom, govore da neću imati nikoga uz sebe kad budem u starim godinama i bolesna.
Mlade domaćice koje pripadaju ovoj skupini imaju nekoliko djece plus svoje muževe koji ne tako dobro zarađuju; stariji, konvencionalni muškarci. Osjećam da je to najsebičniji razlog za rađanje djece. Dovoljno sam bogat, jer mogu platiti kuću ako treba, i nikada ne bih uništavao živote djece tako što bih ih vezao za svoj krevet. Osobito mi je smiješno kada mi ljudi tvrde da ništa ne ostavljam iza sebe i da se moji geni neće prenijeti na sljedeću generaciju.
- Još je urnebesnije kada se radi o pojedincima čiji se genetski potencijal ostvaruje nepismenim i glupim komentarima na društvenim mrežama. Zašto brineš o njihovim genima? Zašto bi bilo loše da se ne proslijede? Nije li repliciranje sebe oličenje sebičnosti i gluposti kao razloga za razmnožavanje? A kažu da su ljudi bez djece sebični! Zašto ljudi misle da su žene koje ne rađaju bezvrijedne? Nije li to prvi zakon prirode? Nije li obična kuja maltezera puno vrednija od bilo koje druge žene jer je okotila više mladih? Ova biološka aktivnost ne zahtijeva nikakvu školu niti posebnu sposobnost ili inteligenciju.
Svi znamo kako se to radi. I doista, bilo bi puno bolje za ovaj svijet kad bi se manje razmnožavalo – pogotovo onih koji nemaju što reći osim uvrede za sve, onih koji su agresivni i onih koji mrze sve što živi drugačije od njih. Što takvi ljudi i njihovo potomstvo mogu ponuditi ovom svijetu? Gledao sam tu upropaštenu djecu sve svoje godine rada u školi. Manji broj uspio je u potpunosti pobjeći od divljaštva svog odgoja i postati sretan. Po čemu je jedna žena koja je slučajno zatrudnjela s mužem koji se mota po kladionici bolja od mene?
Ja, koji sam kao učitelj odgajao generacije djece – čineći ih boljim ljudima? Tko je odgovorniji? usamljen? Mi? jok Iako ponekad bezgranično uživam u vlastitom društvu i jedinstvenoj dokonosti. Odmor je hrana zamišljenosti. Ali danas ću se s tri prijatelja popeti na Sljeme, tamo gore ručati, uživati u hladu šume, a navečer otići na mali privatni koncert pod zvijezdama. Sutra krećem put Slovenije sa svojim vjernim psom Klarom. Tamo ću provesti nekoliko dana sa svojom prijateljicom i njezinom djevojčicom. Razgovarat ćemo o knjigama, filmovima, izložbama i muškarcima.
Da, ja sam udovica, ali nisam mahnula muškarcima zbogom. I da, ja sam jedna od onih “strašnih” žena koje vole provocirati primitivce, pa pred njima namjerno kažem Klari: “Dođi mami, Klara. Budi dobra cura!” Ne biste vjerovali koliko su ljudi ograničeni svojim skromnim iskustvima, pa se za ženu koja nije rodila bez razmišljanja, s puno mržnje, kaže da je životinjska zamjena za dijete. Osim toga, kad se vratim, na stoliću me čeka nekoliko knjiga koje trebam pročitati, a za to ću iskoristiti ljetni odmor uz rad u vrtu.
- A ako mi malo nedostaje oblikovanja mladih umova, upute dajem povremeno i to samo kad za to osjetim želju. Razmišljam o tome da postanem kolumnistica. Ili bloger. Ostalo mi je toliko izbora. Pa, samo još nisam napravio taj jedini izbor da me nesretni ljudi mrze. Nisam odlučila donijeti dijete na ovaj svijet. I zapravo me mrze zbog svih drugih izbora koji su mi dostupni. Ili možda mrze sami sebe? Je li naš pravi osjećaj sažaljenja? Što misliš?
