Čuvena Rosanda Kovijanić mogla je satima da čita, otkrivajući svako slovo i skrivajući svaku trunku umora. Smatrala se spikerkom sa najdužim spikerskim stažem. Povukla se tek u devetoj deceniji i odlučila da svoj život nastavi u staračkom domu. Kako kaže, nije želela da bude teret svojoj deci i unucima.
Rosanda Kovijanić, nekadašnja ugledna spikerka Radio Titograda i osoba sa najdužim stažom za mikrofonom u Crnoj Gori, gostuje u današnjoj rubrici “Portret”.Proslavljena jugoslavenska voditeljica Rosanda Kovijanić, priznata kao spikerica s najdužim stažom, ovog se mjeseca udomila u novootvorenom Domu za stare u Podgorici. Nakon dugog iščekivanja, dom je napokon dočekao svoje prve štićenike, među kojima je i Kovijanić, koji je stigao poletno raspoložen. “Najvažnije je da je dom završen, da sam ja uselio i da će prvi put za mnom doći osamdesetak stanara. Dom će se postupno puniti kako pojedinci budu završavali svoje administrativne procese.
- Interes je velik, što dolazi kako Nije iznenađenje; Čini mi se značajnim propustom da nemamo smještaj za pojedince, da postoji pomalo nemaran odnos prema starijima i mladima općenito vjerujem da je starost daleka stvarnost, ali vrijeme brzo prolazi, brzo se vraća, i to vrijeme je zaista došlo, zajedno s mojim preseljenjem u Dom, koje smo željno iščekivali od lipnja 2021. Sve je dogovoreno za danas, tj. Možda je nedostajalo ovo, nedostajalo mi je iščekivanje, blag izraz za emocije koje zaista doživljavam.
Kako primjećuje, na njezinu odluku o boravku u Domu za starije utjecala je neminovnost starosti.Prolazak vremena i neizbježnost starenja za mene su značajni motivatori, uz prisutnost zdravstvenih problema. Zatičem se kako razmišljam o implikacijama moje situacije za moje unuke, koji već ispunjavaju svoje obiteljske odgovornosti. Moja je želja izbjeći nametanje bilo kakvog tereta njima, pa čak i svojim prijateljima. U jednom trenutku svog života dobio sam ponude od dvojice prijatelja u vezi s mogućim životnim aranžmanima. Jedna prijateljica, koja živi u Donjoj Gorici i ima svoju kuću, pozvala me da se preselim k njoj; međutim, odbio sam.
Drugi prijatelj, koji živi u prostranom stanu na Malom brdu, blisko je društvo već 54 godine. Ljubazno me pozvala da ostanem, uvjeravajući me da ću imati vlastitu kupaonicu i sobu i da će naše zajedničko vrijeme biti ugodno. Izrazio sam svoju zahvalnost, ali naposljetku sam se osjećao nesposobnim prihvatiti njezinu ponudu jer nije odgovarala mom osjećaju sebe. Iako cijenim ljudske veze, dinamika društvenih interakcija – gdje jedna žena dolazi, a zatim druga – uvodi složenost povjerenja koje smatram izazovnim.
Polažem svoje povjerenje u ustanovu u kojoj trenutno boravim jer u njoj rade kvalificirani stručnjaci čija je stručnost prilagođena ovoj sredini. Kada netko ima povjerenja u druge, prirodno je tražiti osobno zadovoljstvo. Prema Rosandinim riječima, ovaj trenutak predstavlja spokojno razdoblje u njezinom životu, jer je prošla sve faze svog postojanja. Završivši svoj životni put, ona to doživljava kao smiraj dana. Svojoj karijeri posvetila je još 25 godina, a trenutno je zaposlena na TV 7, prenosi spomenuti medij.
Među kolekcijom crno-bijelih fotografija nalazi se i jedna koju je predala na razmatranje europskoj televiziji na koju su se prijavili kandidati sa svih radijskih i televizijskih postaja iz cijele regije, pa je ušla u uži izbor uz kolegicu iz Makedonije.- Da De Gaulle padne, sve bi se srušilo – prisjeća se Rosanda uz smijeh. Ona drži te fotografije pohranjene u ladici pokraj svog kreveta. Na odlasku je obavijestila svoje unuke: „Sjećanja su u drugoj ladici pored kreveta, namijenjena vječnim lovištima.
- Rane godine Rosande Kovijanić.Rođena u Mojkovcu, formaciju je provela u Nišu, a srednju školu završila je u Čačku. Nakon ranog braka vratila se u Crnu Goru. Nakon udaje izborila je mjesto spikera na natječaju Radio Titograda, dobila sina u obitelji, a zatim upisala Pedagoški fakultet u Nikšiću. Kovijanić je majka dvojici sinova, baka šestero unučadi i prabaka dvoje praunučadi.
U ovom novom svijetu više nisam u poziciji menadžmenta. Postoje okolnosti u kojima se određeni postupci mogu shvatiti kao lažni moral; međutim, ne identificiram se kao lažni moralist. Moje razumijevanje proteže se na sva pitanja i odbijam biti dužan bilo čemuNa primjer, smatram da je nedopustivo naići na vulgarne primjedbe među kolegama, budući da smatram da je ovo pitanje ukorijenjeno u kulturnom i obrazovnom okruženju. Čak i uz prisutnost titula i vjerodajnica, čini se da je takav dekor oslabio. Sve veći broj pojedinaca prepoznaje da ta površna priznanja nisu dovoljna. Stvar nadilazi puke materijalne i moralne kategorije; obuhvaća bit prijateljstva i pouzdanosti.
U roditeljstvo ste se upustili u ranoj mladosti, a istovremeno ste počeli graditi karijeru. Kako ste uspjeli uskladiti te značajne obveze u svom životu?Život karakteriziraju njegove fluktuacije; to nije linearno putovanje. Višu pedagošku školu u Nikšiću upisala sam nakon smrti oca, koji je žalio zbog moje rane udaje i odluke da odustanem od završetka fakulteta.
Ipak, suočio sam se s ispitima iz staroslavenskog i sociologije, da bih na kraju odlučio prekinuti studij. Moj suprug se prilagodio velikim obavezama koje nosim. Zapravo, cijenio je vanjsko priznanje koje sam dobio, a kod kuće nije našao razloga za prigovore. Sve je bilo dosljedno pripremljeno i spremno, a on je prihvatio zahtjeve mojih profesionalnih obveza.
Posjedovao sam izvanrednu sposobnost koncentracije i snažno vizualno pamćenje. Tijekom prijenosa uživo, moj fokus ostaje isključivo na zadatku koji mi je na raspolaganju; čak ni usred najglasnijih smetnji, ne osvrćem se. Sjećam se jedne prilike kad je bio potres dok sam bio s Dacom Vukotićem i Batom Kokoljem. Dok sam nastavio čitati, tlo je podrhtavalo, ali osjećao sam se kao da ništa nije u redu. Tek nakon što sam odradila svoj segment, preplavila me navala emocija.
Ostala mi je u sjećanju i suradnja s Petrom Đuranovićem; napravio je izuzetan dokumentarni program, posebno onaj pod naslovom „Mojkovačka bitka“, koji je značajno doprinio mojoj prepoznatljivosti. Nakon toga su mi se ukazale prilike i prihvatio sam se odgovornosti koje su dolazile s njima, pristupajući svakom zadatku s osjećajem dužnosti — što je važan aspekt mog posla. Nikada se nisam predstavljao izjavom “Ja sam spiker Radio Titograda”.
- Umjesto toga, jednostavno se identificiram kao Rosanda Kovijanić, dopuštajući onima koji me poznaju da prepoznaju moj identitet. Danas susrećem pojedince koji se često razmeću svojim titulama, često slučajno dolazeći na položaje. Nečiji identitet je ukorijenjen u njihovom imenu i prezimenu. Nikada sebe nisam doživljavao kao izvanrednog, jer sam svom poslu pristupao s lakoćom. Zapravo, našao sam određeno zadovoljstvo usred kaosa i raznih struja koje postoje danas, pogotovo u najavama koje su davane u takvim vremenima.
Prenijeto mi je da se moje čitanje svih objava doživljava sugestivnim. To odražava standard profesionalizma sličan onom sportskog novinara koji se mora suzdržati od otkrivanja svojih osobnih predrasuda. Za vrijeme priopćenja Središnjeg odbora, koje su se protezala do jedan sat ujutro, bio sam tražen zbog svoje sposobnosti čitanja u trajanju do 45 minuta zbog moje izuzetne glasovne kondicije. Moja saradnja je obuhvatila sve crnogorske pisce, tako da je teško izdvojiti jedno ime.
No, u novinarskoj sferi kao istaknuta ličnost ističe se Petar Đuranović, zatim Danilo Burzan, glavni urednik, te Zoran Popović, također glavni urednik. Alid Serhanović, inauguracijski voditelj programa, bio je osoba koja mi je ukazala povjerenje, iskustvo koje sam doživljavao sa sentimentom roditelja.Kovijanić dalje navodi da, osim druženja s mlađim pojedincima, vrijeme posvećuje svojim unucima i praunucima. On također cijeni dugogodišnja prijateljstva, napominjući da iako su neuobičajena, imaju značajnu vrijednost.
S jednim sam pojedincem održavao prijateljstvo 40 godina, a s drugim 49 godina; neki su otišli u ono što se često naziva “vječnim lovištima”. Ova prijateljstva karakterizira njihova lakoća, koja zahtijevaju malo razmišljanja. Međutim, u trenucima ljutnje ili tuge više volim samoću. Prije dva desetljeća proživio sam duboku osobnu borbu. Iako su moji prijatelji tijekom tog vremena šutjeli, njihova mi je nazočnost bila neprocjenjiva, nudeći podršku izvan onoga što mogu adekvatno izraziti. U ovom malom gradu informacije putuju brzo; ljudi znaju više nego što bi mogli priznati.
Nikada se nisam nikome pokušavao nametnuti. Kad se suočim s problemom koji ne mogu promijeniti, odlučim ga prihvatiti i tražiti rješenje. Sa snahom sam se nosio s brojnim izazovima, a zahvaljujući prijateljima postao sam otporan. Trenutačno se bavim poslom koji se bavi financijskim pitanjima, ali se time bavim i kako bih zadržao svoj um aktivnim. Nemam dugova prema nikome, pustite me da mirno počivam, pribrano i s blagim osmijehom izjavljuje.Ipak, kasnije je godine provela u domu za starije osobe. Sa značajnom karijerom i velikom obitelji koja ju je uzdržavala, postigla je mnogo u svom životu.
