Rođeni u uglednoj obitelji, otac mu je bio profesor na Ekonomskom fakultetu, a majka liječnica, živjeli su život koji se smatrao uzorom za jugoslavenske obitelji svoga vremena. Međutim, stvari su krenule nagore. Na vrhuncu života, mog je oca pogodila bolest za koju se kasnije pokazalo da se ne može izliječiti i zbog koje je na kraju bio zauvijek odvojen od nas. Moja sjećanja na njega su oskudna, a većina onoga što znam o njemu dolazi iz priča drugih. Bio je to čovjek porijeklom iz nemilosrdnog sandžačkog područja i hladnog, izoliranog sjevernog područja Crne Gore. Došao je s obronaka Hajle u užurbani grad i ostvario zapaženu i uspješnu karijeru.
Njegov utjecaj i moć kao uglednog profesora na jednom od fakulteta u Prištini omogućili su mu da pomogne brojnim sugrađanima i upiše stotine djece i studenata na fakultete. Eldar Nurković, renomirani sarajevski fotograf, ovim nesebičnim djelima pripisao je svoju besmrtnost. Unatoč naizgled savršenom životu i karijeri nevjerojatnog filantropa koji je pomagao drugima, nešto je moralo poći po zlu, po dobrom starom balkanskom običaju. Eldar je ispričao da nije ni napunio tridesetu prije nego što mu je dijagnosticiran rak nosnih sinusa koji bi na kraju metastazirao. Ćerim, njegov otac, ranije je bio u dugogodišnjoj vezi sa ženom druge vjere. Njeni roditelji nisu odobravali i prijetili su da će je se odreći ako se uda za Ćerima. Bila je to zabranjena ljubav. Eldar se prisjetio da se negdje pred njegovu smrt ova žena pojavila s njegovom sestrom, saznavši za njegovo kritično stanje, i obavijestila ga da ima još jedno dijete prije nego što napusti ovaj svijet. Nije tražila ništa i samo je željela s njim podijeliti ovu informaciju.
Nakon što je napunio 18 godina, Eldara je majka obavijestila da postoji njegova polusestra, uključujući i njeno puno ime i prezime, te mu dala mogućnost da je potraži. Eldar je bio nestrpljiv da to učini i započeo je svoju potragu. Preko izvora bliskih ocu doznao je da mu polusestra živi u Mostaru. No, po dolasku na adresu koju je dobio saznao je da se zbog rata ona i njezina obitelj preselila u Srbiju, možda i dalje. Zbog ovog neuspjeha Eldar se osjećao kao da se vratio na početak. “Godinama sam se nadao da ću je pronaći, imati je u svom životu i ispuniti prazninu koju su ostavili drugi gubici”, jadao se.
U početku je postojala mogućnost da se njegova sestra Milena udala i prihvatila novo prezime, pa je potraga bila gotovo nemoguća. Eldar Nurković je vjerovao da bi Milena, kada bi znala da on postoji negdje u svijetu, stupila u kontakt s njim. Pojava društvenih medija pružila je novi put i Eldar je tri godine pretraživao Facebook tražeći bilo kakav znak svog davno izgubljenog brata i sestre. Na kraju je došao do pet profila koji nose njeno ime, a svakome je poslao istu neobičnu poruku: “Dobar dan, zovem se Eldar Nurković, živim u Sarajevu i postoji mogućnost da sam vam brat”. Može se samo zamisliti reakcija Milene Đ. iz susjednog sela Kikinde kada je primila ovu poruku. Nažalost, svi odgovori koje je Eldar dobio bili su negativni, jedan za drugim.
“Eldar se prisjeća da mu se sestra posljednja javila. Njeno znanje o njihovom ocu bilo je ograničeno na njegovo prezime Nurković. Telefonirala je njihovoj majci da provjeri sadržaj poruke koju je dobila. Čim je njezina majka čula vijest, briznula je u plač i otrčala u kupaonicu, zaključavši vrata za sobom. U međuvremenu, moja je sestra mahnito lupala po vratima, očajnički tražeći odgovore na pitanje i bezbrojna druga pitanja koja su joj se motala po glavi. Oduvijek je sanjala da ima brata i preklinjala je majku da mu ga rodi. Nažalost, njena majka je već odlučila da se ne upoznamo jer sam ja druge vjere i dijete iz redovnog braka, i pretpostavljala je da nikada neću prihvatiti svoju sestru Srpkinju Milenu. Eldar razmišlja o vremenu koje su on i Milena izgubili maštajući jedno o drugome i vjeruje da ništa ne može nadomjestiti izgubljeno.
Nakon poruke, Milena je stigla u Sarajevo i provele smo zajedno neprekidnih sedam dana. Čudan je osjećaj biti privučen nečijim genetskim kodom, iako niste svjesni vlastite krvi. Tko nam je dopustio da “uzmemo” sve godine i težnje iza nas? Ostatak priče je povijest.
