U današnjem članku vam pišemo na temu iskorištavanja tuđe tragedije u digitalnom dobu i kako javne ličnosti postaju predmet senzacionalizma čim se suoče s najtežim životnim trenucima.
Brankica Raković, urednica magazina Lola, nedavno je gostovala u podkastu “Hot date by Ena”, gdje je iskreno progovorila o jednom fenomenu koji se, nažalost, sve češće viđa na društvenim mrežama. Govoreći o smrti legendarnog Halida Bešlića, izrazila je frustraciju zbog načina na koji su mnogi iskoristili njegov odlazak kako bi privukli pažnju online publike. Halidov odlazak bio je ogroman gubitak za čitavu regiju, ali ono što je uslijedilo ostavilo je gorak trag u javnosti.
Kako je Brankica objasnila, tuđa smrt više nije samo povod za žaljenje ili prisjećanje – već i alat za skupljanje lajkova. Sa svoje pozicije medijske radnice, jasno je vidjela kako se društvene mreže, umjesto da budu platforma za dostojanstveni oproštaj, pretvaraju u pozornicu za jeftini senzacionalizam i samopromociju.
„Da li stvarno moramo da skupljamo lajkove, šerove i rič na tome što je čovek umro? Pa, prvo on to ne bi voleo,“ rekla je Brankica, ističući kako je Halid bio čovjek skroman i jednostavan, neko ko nikada nije želio da njegova priča bude zlorabljena zarad nečijih pregleda.
I upravo tu leži srž problema. Gubitak nekoga koga je publika voljela može biti poticaj za iskrene emotivne poruke – ali kada se to pretvori u višednevni niz objava koje više liče na utrku za pažnjom nego na znak poštovanja, gubi se svaki smisao pijeteta. Brankica je naglasila da nije sporno odati počast, ali je opasno kada to preraste u digitalni cirkus.
Ovakve situacije razotkrivaju koliko se današnji društveni život preselio u virtuelni svijet, gdje svaka emocija, pa čak i tuga, postaje sadržaj. Halid Bešlić nije bio samo muzička legenda – bio je čovjek koji je svojom jednostavnošću, toplinom i pjesmama obilježio decenije na Balkanu. Rođen 1953. godine u selu Knežina, nadomak Sokoca, Halid je već od malih nogu nosio u sebi muzikalnost i osjećaj za emociju. Odrastajući u skromnim uslovima, brzo je shvatio da je glas njegov najveći dar.
Preselio se u Sarajevo, gdje je započeo putanju koja ga je učinila jednim od najprepoznatljivijih glasova narodne muzike. Njegove pjesme – od „Majko, sine“ do „Miljacke“ – nisu samo stihovi i melodije, već emotivna veza s publikom koja ga je obožavala jer je kroz svoju muziku prenio svu tugu, strast i ljepotu života.
„Romanija“, „Lavanda“, „Ja bez tebe ne mogu da živim“ – sve su to pjesme koje su generacije pjevale na proslavama, svadbama, ali i u trenucima tihe samoće. Halidova muzika nije imala granica. I tu se vidi najveća ironija: čovjek koji je svojom karijerom ujedinjavao ljude, nakon smrti postao je sredstvo njihove podjele i površnog internet spektakla.
Brankica se dotakla i šire teme: kako tragedije postaju društvene valute. U svijetu koji je opsjednut vidljivošću, svaka emotivna situacija postaje alat za jačanje ličnog brenda. Neki će zapaliti svijeću i sjetiti se tiho, u svojoj sobi. Drugi će okititi svoje profile citatima, crno-belim fotografijama i sve to začiniti ličnim pričama koje ponekad nemaju veze s istinom – samo da budu dio trendinga.
To nas vodi do suštine problema: da li smo izgubili granicu između javnog i privatnog bola? Kada je tuga postala sadržaj, a ne osjećaj?
Poštovati nečiji život znači poštovati i njegov odlazak. Halid Bešlić bio je čovjek koji je gradio mostove pjesmom i nikada nije tražio svjetla reflektora više nego što je bilo potrebno. Možda je baš zato važno da se i nakon njegove smrti ponašamo onako kako bi on to htio – dostojanstveno, sa srcem, a ne s klikovima.
Ne mora svaka tragedija postati viralna. Niti svaki oproštaj mora sadržati više hashtagova nego istinske emocije. U vremenu digitalnog prenemaganja, možda je najhrabrije – ćutati. Zapaliti svijeću u sebi, onako kako bi to učinili da ne postoji internet. Jer legende, kako se često kaže, nikada ne umiru. One žive u našim sjećanjima – a ne u našim objavama
