U današnjem članku vam pišemo na temu djetinjstva koje nije imalo pravo na bezbrižnost i o snazi koja se rađa iz odgovornosti. Govorimo o životnoj priči čovjeka koji je prerano morao postati odrasla osoba i naučiti život iz najtežih lekcija ne u učionici, nego u borbi za opstanak.
Ovo je prepričana ispovijest o Osmanu iz Zvornika, dječaku koji je izgubio oca sa samo osam godina, a već sa dvanaest stao na vlastite noge da bi prehranio majku i sestru. Zeznuta kombinacija tuge i snage, prošarana skromnošću, radom i nevjerovatnom ljudskošću, učinila je da se njegova životna priča prepričava i danas – kao primjer onima koji misle da su previše mladi da nešto promijene.
Osman je rođen u velikoj porodici, jedno od sedmero djece. Kuća je, unatoč siromaštvu, bila puna života, topline i smijeha – sve dok smrt oca nije promijenila sve. Odjednom je sve stalo. Ostali su samo on, majka i desetogodišnja sestra. Ostala djeca već su otišla svojim putem, a teret svakodnevice pao je na majčina leđa. To je bio trenutak u kojem je djetinjstvo prestalo, a odgovornost počela.
- Sa dvanaest godina, svjestan da njegova porodica više nema od čega živjeti, Osman je donio odluku koju danas rijetko ko može shvatiti: otišao je raditi na Romaniju, u najam kod pravoslavne porodice Novosel. Milan i njegova supruga Vela, pokazali su toliku širinu srca da je dječak iz druge vjere i kraja, u njihovom domu našao toplinu koju je mislio da je izgubio zauvijek. „Ljepše sam živio kod njih nego kod kuće,“ govorio je Osman u jednom od svojih intervjua. Ta rečenica nosi i tugu i zahvalnost – tugu djeteta koje nije moglo odrastati uz svoju majku, ali i zahvalnost prema ljudima koji su razumjeli da srce nema naciju.
Njihova ljubav nije poznavala granice vjere ni prezimena. Osman je radio, učio, pomagao, a za uzvrat dobijao više od hrane i krova nad glavom – dobijao je porodicu.
Dok je radio na imanju, njegova majka je dolazila da ga moli da se vrati. Bila je to borba srca i razuma – s jedne strane bol zbog rastanka, a s druge svijest da je baš tu, daleko od kuće, pronašao način da preživi i da pomogne. Zahvaljujući njegovom radu, čvrstini i zrelosti koja je izrasla iz bola, njegova majka je mogla kupiti osnovne potrepštine, pregrmjeti zimu i zadržati nadu u bolje sutra.
Osman je izrastao u mladog čovjeka koji je znao šta znači dati, čak i onda kada nemaš mnogo. Učvrstio je to i kada je stalno donosio novac kući, ne zaboravljajući odakle je pošao. Milan, njegov domaćin, znao je koliko je to velika žrtva, pa bi nekad, unaprijed, dao Osmanovoj majci malo novca „da prežive do proljeća“. U takvim gestovima staje sva ljepota ljudskosti.
- Lana Vidović, koja je o Osmanovom životu pisala za portal Stil Kurir, ističe da su „takve priče dokaz da međa između ljudi ne postoji kada je srce uključeno“. Njena reportaža, kao i Osmanovo svjedočanstvo u emisiji „Priče s Romanije“, podsjećaju da su prave vrijednosti vječne – i ne traže slavu, već skromnost, rad i zahvalnost.
Osman se u Zvornik vratio sa šesnaest godina, kao mladić snažnog tijela, ali još snažnijeg duha. Ubrzo je otišao u Beograd, pronašao posao, oženio se djevojkom iz osnovne škole, i izgradio porodični život kakav nije imao kao dijete. Danas kaže da je sretan što je sve prošao. Ne zato što je bilo lako, nego zato što zna da njegova djeca sada imaju sigurnost koju on nije imao.
Ono što nikada nije nestalo iz njega je čežnja i potreba da se zahvali. „Želim otići i naći Milanovog sina, da vidim da li je ostao u kući.“ To je njegova tihi dug i njegova tiha nada – da pokaže da ljubav, kad je čista, ne prestaje ni kad se ljudi raziđu. Ne prestaje nikad.
Osmanova priča je dokaz da život nije uvijek fer, ali čovjek može biti. Njegov put pun rada, tuge, smijeha i odgovornosti, pokazuje da snaga ne dolazi sa godinama, nego s odlukama. A najvažnija je ona da ne dopustimo da nas bol pokvari – nego da nas oblikuje.
Jer neki ljudi, iako nikad nisu imali priliku da budu djeca, postanu najveći učitelji ljudskosti. Njihove ruke možda nose ožiljke rada, ali njihova srca griju čitave živote. To su heroji bez krila. Heroji sa poderanim rukavima, ali čistom dušom
