– Za jednu osobu imamo jako loša životna iskustva, kada dođe u određene godine i mora saznati istinu da je usvojen, ili usvojena. To je velika trauma za svijest, i ono najgore od svega, sa time mora da živi do kraja života. Slijedi i jedna priča iz Srbije, koja je imala svoje mjesto na portalima u vikendu iza nas.
Razvod njezinih roditelja bio je izravna posljedica njihovih vjerskih razlika. Njezin otac, podrijetlom iz poznate srebreničke muslimanske obitelji Selmanagić, i majka Jelena, iz bratunačke katoličke obitelji Blažić, bili su suprotstavljenih vjera.
- Aleksandrina sudbina je od samog početka bila zapečaćena jer je njena obitelj, pod pritiskom društva, donijela tešku odluku da je odmah nakon rođenja odvoji od majke i ostavi u Zvečanskoj. Međutim, Aleksandrino izvanredno putovanje služi kao dokaz neukrotive moći majčine ljubavi. Nakon mukotrpne borbe, majka ju je napokon ponovno mogla držati u naručju. Neobični događaji koji su oblikovali Aleksandrin život postali su izvor inspiracije za njezina književna nastojanja. Ona je danas ne samo renomirana profesorica srpskog jezika već i proslavljena spisateljica, a njena životna priča odvija se poput zadivljujućeg scenarija.
Nažalost, nijedna obitelj nije bila otvorena za prihvaćanje beba rođenih u prekrasnom mješovitom odnosu koji je bio utemeljen na ljubavi. Važno je priznati ovu činjenicu. Međutim, moram s ponosom izjaviti da sam mješovitog podrijetla. Kao pedagog u Gimnaziji Pančevo, uvučena sam u multikulturalno okruženje. Obilje religija i različitih nacionalnosti izvor je velikog bogatstva i radosti.
Svaki trenutak ispunjen je živopisnom raznolikošću. Nažalost, i majčine i očeve obitelji imale su značajan utjecaj i držale su se vlastitih tradicionalnih pravila kada je u pitanju odabir partnera za njihovu djecu. Neke kulture to prakticiraju i danas. Ipak, moji roditelji su se oglušili o te običaje, pokazujući ravnodušnost prema takvim društvenim normama – objašnjava ona i dodaje:
- Oba moja roditelja su iz različitih gradova, Srebrenice i Bratunca, i nijedna strana obitelji nije bila spremna prihvatiti našu situaciju. Kad je moja majka bila mlada i bez posla ili ikakvih sredstava za život, obje su obitelji imale priliku pomoći, ali su to odustale. Zbog toga je moja majka donijela tešku odluku da me ostavi u Zvečanskoj i ode u Beograd kod oca i tetke. Ovdje počinje naša priča. Na kraju je majka našla posao u vodovodu u Pančevu i iznajmila sobicu. Ona me potom vratila iz Zvečanske i zajedno smo krenule na životni put. Moja je teta odigrala značajnu ulogu pomažući nam da ponovno stanemo na noge u tim izazovnim vremenima. Čini se da se u svakoj teškoj situaciji uvijek nađe neka osoba dobrog srca koja nam priskoči u pomoć.
Međutim, bili su to uistinu teški trenuci. U godinama koje su uslijedile dogodilo se svašta, ali vjerujem da je moja majka naučila vrijednu lekciju svim ženama koje same odgajaju svoju djecu. Pokazala je da je imati dovoljno snage da ustraješ, čak i kad posrneš, ključno da bi se održao. Iznimno sam zahvalan za drugu stvar, koju sam već više puta spomenuo. Moja majka nikada, baš nikada nije rekla negativnu riječ ni o očevoj obitelji ni o samom ocu. Čak i kad sam je pitao zašto se nikada nije ponovno udala, odgovorila je da bi se sigurno udala da je našla boljeg muškarca, ali nije bilo tako. Ovo je doista blagoslov jer me poštedjelo odrastanja s bilo kakvim osjećajem zamjeranja, potvrđuje i zaključuje.
Osvrćući se na svoju adolescenciju u dobi od 16 godina, mogu pouzdano reći da sam posjedovao neuobičajenu razinu zrelosti i odlučnosti. Prije ovog trenutka proveo sam dosta vremena razmišljajući o tome kako ću upoznati svog oca. Majka mi je obećala, ali nažalost, okolnosti izvan njezine kontrole spriječile su je da to ispuni. U svojoj karakterističnoj tvrdoglavosti, osobini koja može biti izazovna za roditelja, odlučio sam uzeti stvari u svoje ruke. Ta je odluka, međutim, uzburkala vrtlog emocija u majčinoj obitelji, posebice kod moje majke.
Vjerujem da je njezina reakcija proizašla iz mjesta straha, jer je posvetila toliko godina i uložila toliko u našu trenutnu situaciju. Ipak, usprkos otporu, ostao sam odlučan u odluci da doputujem u Sarajevo, pa makar to značilo i pješice. Moj put je počeo u Pančevu, gdje sam uspio doći do Beograda i potražiti utočište kod strica. Dok sam s njim dijelila svoje težnje, prepoznao je ogromnu strast koja gori u meni. Osiguravši mi siguran dolazak u Sarajevo, osigurao mi je prijevoz, uključujući auto i vozača, u pratnji svoje tetke. Zahvaljujući njegovim promišljenim aranžmanima, izbjegnut je apsurd da na put u Sarajevo krenem pješice, prisjetila se, dok su sjećanja na trenutak kada se ponovno susrela sa svojim ocem navirala.
Ušavši u njegov ured, zatekao sam ga kako sjedi za prostranim konferencijskim stolom. Prilazeći mu, predstavila sam se, a on me dočekao iznenađujućom izjavom: „Sanjao sam te.” Naš se razgovor odvijao tijekom jednog dana, ispunjen iščekivanjem dublje povezanosti. Zaključak naše razmjene nije bio ništa manje nego izvanredan – bio je emocionalno nabijen, iskren i prepun obećanja budućih susreta i nastavka komunikacije. Nadao sam se da će to postati redovita pojava, jer sam vječni optimist koji uvijek očekuje najbolje, kao što tekst pjesme “Conjuration” kaže: “Ja čvrsto vjerujem, ja vjerujem u čuda.” Priželjkivala sam čudo, nažalost, taj susret s ocem, sa samo šesnaest godina, ostao mi je urezan u sjećanje – prisjeća se Aleksandra.
- Na kraju je rekla da je ona rođena 7. siječnja, dok je on rođen 25. prosinca. Pouzdano je izjavila da pravi vjernici posjeduju duboku sposobnost ljubavi, praštanja i nade. Temeljna poruka ove knjige je da, bez obzira na našu nacionalnost, boju kože ili naslijeđenu vjeru, svi trebamo prigrliti vjeru, oprost i nadu u svjetliju budućnost.
