Čuveni Ljubiša Samardžić, poznat kao Smoki, rođen je u Skoplju 19. novembra 1936. godine, u porodici rudara koji su radili u rudniku uglja “Jelašnica” kod Niške Banje.Imao je nadimak Smoki, a za svoj rad je dobio brojne nagrade i priznanja. Njegova životna priča je izuzetno zanimljiva i neki je opisuju kao filmsku.
- Gubitak oca-Ljubiša je rođen u obitelji rudara. Djetinjstvo mu je bilo siromašno.Moj otac je radio u rudniku “Jelašnica”, udaljenom nekih pet kilometara od Niške Banje gdje smo živjeli, kao jamski tehničar i svaki dinar njegove male plate bio je teško zarađen. Narušivši zdravlje teškim radom, 1948. godine umire. Ostala nam je samo minimalna obiteljska mirovina od koje se, kako se tada govorilo, ne može ni umrijeti, a kamoli živjeti…
Pokušavala je na sve načine dobiti posao, ali bezuspješno. Počela je preprodavati stvari, kupovati i uzdržavati nas od te opake zarade – rekao je 1973. za TV Dnevnik, a prenio Yugopapir. Rano je ostao bez oca, ali se nije prestao diviti majci koja mu je bila najveća podrška iako je imala mizernu rudarsku mirovinu.
Kad mi je otac umro, s devet godina, neimaština mi je postala stvarna i kako sam odrastala, sve sam više željela pokušati malo pomoći majci, dopuniti kućni budžet nekim dodatnim prihodom. Radio sam kod ujaka za vrijeme školskog raspusta, koji je imao radionicu za popravku pisaćih mašina, bio sam portir u hotelu “Srbija”… Pomoglo je, ali nije bilo dovoljno – rekao je glumac.Teško djetinjstvo naučilo ga je da je rad jedino sredstvo, način života i da je potrebno poštovati svaki posao.
Bila je to majka, prirodno snalažljiva, koja se sjetila da bi mogla otvoriti slastičarnicu. U to vreme u Niškoj Banji je radio samo jedan čovek, što je posebno leti kada dolaze gosti nedovoljno. Počela je pripremati i majstorski ispit uz sav posao koji je imala. Inženjerka, koja je poznavala našu situaciju i znala da je to jedini način da se prehranimo, položila ju je odmah nakon usmenog dijela ispita. Dobila je majstoricu i pronašla lokal u Milenkovićevoj palati, odnosno u hotelu “Partizan”.
Mogli smo početi s radom…Na novom radnom mjestu imenovan sam glavnim fizikom, glavnom radnom polugom. Boro Japnec, Đok Ćuret, Bata Šon, Jugo Sirdljug, i brcanje lopte na Grčkom pašnjaku, plivanje na Đenevi, tako smo zvali plažu na Nišavi, smršalo je.naporan rad
Odlučio je pomoći svojoj obitelji i svaki je dan donosio led pa se uključio u posao
Svako jutro sam skupljao prazne džakove i odlazio u nišku Civilnu bolnicu, udaljenu oko kilometar i po, po ledenice u „Albatnicu“. Natovario sam ih na leđa. Zamotao sam ih u vreće i odnio na tramvajsku stanicu. A tamo, na kolodvoru, čekale su me nove nevolje. Morao sam ili prošvercati led u tramvaj ili pronaći konduktera mekog srca da me pusti unutra.Potonji su bili puno rjeđi, pa sam redovito švercao led. Led bi se naravno na vrućini u tramvaju brzo počeo topiti, a njegovi su paketi ubrzo postali mali izvori iz kojih su tekli prljavi potočići na pod tramvaja između letvica”, rekao je.“Nisam se volio svađati”Nije mu nedostajalo mladenačkog bunta, zvali su ga razbojnikom, ali se nije volio tući.Putnici bi se bunili, kondukter bi zaustavio tramvaj, a kad bi došla kontrola – bilo je svađa, bilo je tuča… Ne, nisam se volio tući… Ali slovio sam za pravog bandita. Tada sam čak upisao školu boksa kod Brace Lozanovića, boksao sam u drugoj ekipi, u poluteškoj kategoriji, a čest sparing partner mi je bio sadašnji direktor Lutkarskog pozorišta u Nišu Cvetićanin.
Poznat po snažnom udarcu, često sam bio vratar u plesnom partneru, zapravo “čistač” koji je unosio red i mir, tjerao pravdu svađalicama. Ponekad sam nekoga morao nokautirati – rekao je umjetnik. Veliku podršku pružili su mu prijatelji koji su ga redovito čekali na stanici i pomagali mu utovariti ledene ploče u tramvaj.
Kad sad s ove distance gledam na cijelu situaciju, shvaćam da je moj bunt, moja impulzivna reakcija bila posljedica situacije u kojoj smo se našli ja i moja obitelj. Nije to bunt protiv ljudi nego protiv uvjeta u kojima sam rođenjem a zatim sam stjecajem nesretnih okolnosti bio osuđen na život.
Bilo kako bilo, na tuču ili ne, na krajnju tramvajsku stanicu svaki dan stizale su samo sante leda. Tu su me većinu vremena čekali moji prijatelji i pomogli mi da ih odnesem do slastičarne. Onda bi otišli ili na Greek Meadow ili u Ženevu i on bi počeo raditi sladoled – prisjetio se Smokey. „Bit će bolje…“ S vremenom je obiteljski posao procvao.
Sjećam se onog bakrenog kotlića… oko kojeg sam stavljao mrvljeni led… prethodno dobro posoljen… te smjese koja je postala samo sladoled… uz puno mog znoja. Kad bih sve pripremio (počeo bih) okretati kotač čiji su se okretaji prenosili na žlijeb i s ovog na onaj na bakreni kotao i šipku u njemu koja je miješala smjesu.
Smrt sina
Godine 1990. Siniša i njegov sin Dragan osnivaju producentsku kuću “Cinema Design”. Uspjeh ovog posla pokvarila je Draganova teška bolest. Gaga je u 34. godini života preminuo od leukemije, iste bolesti s kojom se do posljednjeg daha borila cijela obitelj Samardžić.
Učinili smo sve da se izborimo s tom opakom bolešću. Uvijek tu s njim – moja supruga Mira i ja, snimamo danonoćno i šaljemo novac klinici u Londonu. Da sam se prepustio boli, možda na kraju nikad ne bih režirao “Nebesku udicu”. Način na koji sebe vidim je kao propalica, neukroćena, riskantna – ali sam bio potpuno siguran da ću svojim instinktom, upornošću napraviti pravi film o bombardiranju Beograda kako sam ga ja osjećao. Bombardiranje je još više pogoršalo stanje našeg sina, a briga o dvoje male djece zadala nam je novu muku.
Za nas najljepša nagrada za ovaj film nije bilo sudjelovanje na Berlinskom festivalu 2000. niti njegova prodaja u velikim svjetskim televizijskim centrima, već trenutak kada je nakon prve projekcije naš blijedi sin prognozirao sve i s ponosom nam šaputao iz kreveta “Film ćete ući u natjecateljski program Berlina! – rekao je Ljubiša, oštar kao kremen kroz smrt svog sina, povodom premijere pomenutog ostvarenja i sažeo:
Kada je Mira odlazila, mislio sam da neću izdržati i da će moja smrt biti vrlo brza. Mira me uzela i krenula jer je znala da sam moralno pao, smanjio težinu, izgubio snagu da bilo što radim. Rekla mi je: “Čovječe, život je smrt, zapamti to! Nastavi raditi, jer u tome ćeš naći smisao opstanka”. Bila je u pravu. Šteta što nije završila psihologiju – otkrio je slavni Ljubiša.
SmrtPreminuo je u Beogradu 8. rujna 2017. u 81. godini života.Hodala sam s njim do njegovog posljednjeg dana i brinula se o njemu na taj poseban način. Ako je to nešto urađeno s ljubavlju, onda to nije ništa što se može pretočiti u riječi. Možete samo zamisliti kako to izgleda kada netko ode, a vi u tom trenutku ne znate što učiniti.
I gledaš kako odlazi netko koga si volio 53 godine. Imao sam osjećaj, predosjećaj, tako se činilo. Naš sin je umro na sličan način. “Ljubiša je bio dugo bolestan i njegova smrt nije bila iznenadna. To je bila agonija koja je trajala”, rekla je Ljubišina supruga Mirjana. Ona i suprug nisu imali vlastite djece.
Kremiran je, a njegova urna postavljena ne na mjesto zaslužnih građana, nego na drugom dijelu groblja, po njegovoj želji. Ljubiša je na samrti izrazio jednu želju, koju mu je obitelj ispunila, da bude sahranjen u obiteljskoj grobnici, pored sina Dragana Gagija Samardžića.
