Spoznaja o smrti njezinog slobodnog čovjeka obuzela ju je krikom očaja i nekontroliranim suzama. Otac Ševko stao je uz Elvirinu ljubav prema Slobodanu, prisjetivši se trenutka kada je bila u visokoj trudnoći i djelovala nepomično. Liječniku je spomenuo da je Elvira do 31. godine prolazila kroz razne kušnje. Nakon iskustva koje je značajno testiralo njezinu otpornost, shvatila je da ne postoji ništa na svijetu s čime se ne bi mogla nositi, ali nije mogla nastaviti.
Jasmina, porijeklom iz Banje Luke, tek je bila punoljetna kada je stupila u vezu sa suprugom svoje majke, izražavajući duboko žaljenje zbog okolnosti koje su se dogodile. Sa 18 godina napustila je rodni Beirne i preselila se u Majdanpek za svog voljenog Slobodana. U početku su odnosi u obje obitelji bili zategnuti zbog različitih uvjerenja Slobodana i Elvire. Zajedno su u svoju obitelj primili dva sina; međutim, tijekom njezine trudnoće s njihovim trećim djetetom, Slobodan je iznenada umro. Čak i sada, Elvira se nastavlja snalaziti u složenosti i radostima njihovog zajedničkog života. Priča počinje pravom bajkom. Bio je to primjer ljubavi na prvi pogled, naizgled orkestrirane sudbinom. Godine 1994., sa 18 godina, Elvira Jovanović sudjelovala je na izboru za Miss plaže u svom rodnom gradu, potaknuta prijateljima.
Nakon pobjede, prisustvovala je jednom okupljanju u Baru, gdje je upoznala Slobodana – čovjeka smaragdno zelenih očiju koji joj je momentalno zarobio srce. Njegov pogled u njoj je probudio duboke emocije i instinktivno je prepoznala da je on “taj”. Elvira se sa sigurnošću sjećala svoje početne misli: ovo će pripasti njoj, i bila je u to potpuno uvjerena. Sutradan su se ponovno sreli na plaži. Dok je gazila u vodu, čula je korake koji su se približavali odostraga. Kad se okrenula, vidjela je te iste zelene oči kako je gledaju. Pitao ju je kako se zove i odakle je, a kada je dobio odgovor, pohvalio ju je rekavši da je jako lijepa djevojka. Opčinjena njegovim izgledom, Elvira je odgovorila na pitanje i otkrila da se zove Slobodan i da je iz Majdanpeka.
Tražio je njezin broj telefona, izražavajući želju za nastavkom komunikacije – osvrnula se Elvira na te drage trenutke. Međutim, budući da dolazi iz tradicionalne muslimanske obitelji, suočila se s određenim izazovima. Kada je Slobodan prvi put nazvao fiksni telefon, njen otac Ševko se javio, ali Elviri nije dopustio da preuzme poziv. Bez obzira na to, Slobodan je pokazao iznimnu odlučnost i jaku radnu etiku. Na njegov sljedeći poziv njezin otac nije bio, što im je omogućilo da razgovaraju. “Njegova upornost i odlučnost su me privukli. Samo pet dana kasnije stigao je u moju rezidenciju u Beirneu. Iako sam imala samo 18 godina, sve sam više shvaćala koliko želim da on bude taj čovjek”, prisjetila se Slobodanka Elvira. S obzirom na to da je Slobodanova ljubav prema Elviri bila evidentna, ona je 29. kolovoza 1994. godine donijela odluku da ostavi sve što poznaje i odlučila je krenuti za njim.
Elvira strastveno slijedi svog voljenog muškarca, kojeg doživljava kao svog suđenog partnera. Nakon tri godine zajedničkog života ona i Slobodan dobili su sina Denisa, dijete koje je ispunilo njihove želje i postalo kamen temeljac njihove ljubavi. Vjeruju da su im se snovi ostvarili i omogućili im da uživaju u životu ispunjenom srećom i veseljem. Dvije godine kasnije obitelj se povećala dolaskom Denisova brata Veselina, zbog čega je Slobodan ubrzo izrazio želju za još jednim djetetom, točnije kćerkicom. Želja mi je bila ispuniti mu želju, jer sam sanjala da u našu obitelj poželim dobrodošlicu princezi. Nekoliko mjeseci kasnije saznala sam da sam ponovo trudna, što je Slobodana neizmjerno obradovalo. 6. srpnja 2007. stigla je potvrda moje trudnoće, ali zbog položaja ploda nismo mogli utvrditi spol.
Elvira se sa sjetom prisjetila, “jer su se ti sretni trenuci ubrzo pretvorili u najgoru tragediju njezina života”. Jednog inače običnog dana, 9. srpnja 2007. godine, Slobodan, inače profesor, nogometni sudac, humanitarac i predsjednik Skupštine grada Majdanpeka, vratio se kući s posla kako bi se pripremio za trening. Vodio je živahan i zdrav način života, no ta je večer obilježila njegov posljednji posjet. Stigao je oko šest i trideset popodne i podijelili smo obrok prije odmora. U jednom trenutku, kad je stavio ruku na moj trbuh, osjetio je pokret bebe, radosno me zagrlio i uzviknuo: Ducky, naša beba se miče. Nakon toga ju je revno obukao u sportsku odjeću i počeo trčati na svoj uobičajeni način. Veselin mu je mahao, oklijevao hoće li mu se pridružiti, ali je na kraju odlučio ostati ispred zgrade s prijateljima.
Dok je Elvira pripremala večeru, njezin je osmijeh obasjao sobu dok je čekala suprugov povratak. Odjednom je zazvonio telefon, a njegov kolega se javio i prenio poruku koja će Elviri ostati urezana u sjećanju: “Slobodan se ozlijedio na treningu”. Elvira je u panici istrčala na ulicu, zaustavila prvi automobil koji je naišao i zamolila vozača da je odveze do stadiona. Po njihovom dolasku zatekli su je policijski automobil i hitna pomoć. Prilazeći skupini ljudi, gotovo bosa i nabreklih trbuha, čula sam ženski glas koji je opominjao one oko sebe: “Čuvajte je, ona je u drugom stanju.
Vidjevši Slobodana kako mirno leži na travi, okružen medicinskim osobljem, prišao sam s osjećajem hitnosti i molio liječnika za odgovore. Liječnik je tihim tonom potvrdio moje najgore strahove, rekavši da mi je srce slomljeno – riječi su o kojima Elvira nastavlja razmišljati, a suze joj naviru na oči dok se prisjeća trenutka kada se oko nje srušio njezin svijet. Iznenadni gubitak pogodio ju je poput oluje, ostavljajući je pred jedinstvenim, proganjajućim pitanjem: Kako je mogla prenijeti svojim sinovima da njihov otac više nije prisutan u njihovim životima? Sabrao sam se, skupio zadnje snage i zakoračio u kuću. Moja je trenutna želja bila zagrliti ih, utješiti i poslužiti im kao stup podrške. Nakon kontakta osjetili su da se dogodilo nešto strašno. Moj najstariji sin, koji je imao samo 6 godina, prvi je pitao:
“Što se dogodilo sa mnom i tatom?” Njegova borba da obuzda svoje emocije bila je očita. Sa suzama koje su mi tekle niz obraze, priopćio sam srceparajuću vijest da je njihov otac preminuo. Ono što se zatim dogodilo zauvijek će mi ostati urezano u sjećanje – prodoran vrisak boli. Obuzele su me nekontrolirane suze i tuga za dvojicom dječaka koje sam njegovala i odgajala, jer su mi oni bili jedina lijepa sjećanja na Slobodana. Ne samo da je uspjela uspješno preživjeti trudnoću, već je osigurala sigurnost i sebi i svom djetetu. Moj sin je proživio teške mjesece i konačno, 13. studenog rodila se kći.
Ova prigoda bila je ispunjena mješavinom emocija – radosti zbog dolaska novog života, duboke tuge zbog gubitka voljene osobe i stalnih sjećanja. Na Dennisov prijedlog, novorođenče je dobilo ime u čast svog pokojnog oca, koji je čeznuo za njezinom prisutnošću, ali je nikada nije imao priliku upoznati. Kako je vrijeme prolazilo, Elvira Jovanovich dočarala je bit majčinstva. U trenucima iscrpljenosti i nevolje podršku je nalazila u majci Muneviri, rahmetli ocu Šefki, a posebno u tetki Mirzadi, koja joj je bila druga majka. Za nju je majčinstvo bilo neiscrpan izvor ljubavi i podrške. Njena djeca, koja su izrasla u izvrsne, uspješne i časne ljude, bila su njen najveći ponos.
Njezin sin Dennis postigao je istaknuto mjesto u industriji modela, stekavši međunarodno priznanje. Cjenjeni modni brendovi poput “Dolce & Gabbana” i “Versace” aktivno traže prilike za suradnju s njim, a njegova vizija krasi brojne naslovnice časopisa i modne editorijale. Drugi sin Veselin osigurao je stabilnu poziciju u tvrtki, dok Slobodanova kći, koja nosi očevo ime, trenutno pohađa srednju školu u Beogradu. Elvira je ostala vezana za sjećanje na Slobodana i odlučila se više ne udavati.
Njeguje trajna sjećanja na ljubav i život koji je posvetila svojoj djeci i njihovoj dobrobiti. Djeca su krštena u crkvi, a obitelj je visoko cijenila i kršćansku i muslimansku tradiciju. U Yovanovitchevom kućanstvu, slično kao iu njegovom rodnom gradu Beranyju, običaji se poštuju i slave bez obzira na vjerske razlike. Iako su Elvira i njena obitelj odgojeni na tradicionalnim pravoslavnim vrijednostima koje cijene mnoge srpske obitelji, veselili su se svakom prazniku. Posljedično, kako je sazrijevala, razvila je razumijevanje i uvažavanje nijansi oba skupa običaja. Nakon udaje, neprimjetno je prihvatila Slobodanovu pravoslavnu vjeru i običaje, uz nedvosmislenu podršku roditelja.
