U današnjem članku prenosimo izuzetnu i istovremeno potresnu priču o čovjeku čije ime plijeni pozornost kad god je Tito Misimović prisutan. Podrijetlom iz sela Jablanica, koje se nalazi u blizini Gradiške, Tito je od najranijih godina izašao kao izuzetan pojedinac,
prvenstveno zahvaljujući svom imenu koje je usko vezano uz jednog od najpoznatijih vođa bivše Jugoslavije. Pripovijest se proteže dalje od običnog imena; obuhvaća teme obiteljskog nasljeđa, političkog neslaganja i svakodnevnih prepreka koje ime može predstavljati.
Njegov otac, Vitomir Misimović, povratnik iz Australije, odlučio je svom sinu nadjenuti ime Tito, unatoč vlastitoj nesklonosti komunizmu i odsustvu simpatija prema Josipu Brozu. Zapravo, bio je nepokolebljivi zagovornik Kraljevine Jugoslavije, diveći se Draži Mihailoviću i dinastiji Karađorđević. Starijem sinu dao je ime Karađorđe, a ime Tito nastalo je iz mjesta ironije i ozlojeđenosti. Kad su ga vlasti uhitile zbog psovki na račun Tita – što je u to vrijeme bio ozbiljan prijestup – on bi uzvraćao: “Ne psujem vašeg Tita, nego mog. Tito je odmalena ostao nesvjestan težine tereta koji je nosio.
Tijekom školskih godina suočavao se sa zadirkivanjima svojih vršnjaka, koji su često pokušavali razumjeti porijeklo njegovog imena. Ponekad je osjećao različitost i sram, nedostajalo mu je potpuno razumijevanje značaja tog identiteta tijekom mladosti. Unatoč tome, kako su godine odmicale, počeo je prigrliti svoje ime kao sastavni aspekt svog identiteta, unatoč tome što se tijekom života susretao s mnoštvom neobičnih, duhovitih, a ponekad i neugodnih okolnosti. Posebno dirljiv događaj zbio se prilikom upisa njegova sina u matični ured.
Došavši baš kad je službenica završavala radni dan, zatekao ju je kako se pakira. Kad je vidjela njegovo ime, odlučila je ostati i ispuniti njegovu molbu, uz osmijeh je rekla: “Ostat ću i poslije radnog vremena zbog Tita. Doživio je sretan susret u prometu kada ga je patrola zaustavila jer nije upalio svjetla. Policajci, zabavljeni njegovim imenom, odlučili su ne izdati kaznu. Uz osmjehe su mu poručili: “Sretno, druže Tito, sljedeći put se sjeti upaliti svjetla.” U takvim slučajevima, njegovo mu je ime povremeno davalo jasnu prednost. Ipak, bilo je i dodatnih slučajeva. Najmučnije se dogodilo tijekom krštenja njegove djece, kada je svećenik odbio obaviti obred za djecu čovjeka koji se zove Tito, tvrdeći da je takvo ime neprikladno za crkvu.
Nevoljko, Tito je bio prisiljen prilagoditi se; pristao je da se u crkvenim maticama upiše kao Tomislav, po imenu svog kuma. Iako je ovo bila izazovna odluka, praktičnost je na kraju prevladala nad načelima. Naime, nakon Tita, otac Vitomir je dobio još jednog sina kojeg je nazvao Dragoljub, u čast Draže Mihailovića. Kao djeca, Tito i Draža dijelili su neraskidivu vezu, zbog čega su ljudi duhovito primjećivali: “Promatrajte ljubav između Tita i Draže.” Unatoč političkim konotacijama povezanim s njihovim imenima, snaga njihove bratske veze je opstala, pretvarajući njihovu priču u lokalnu anegdotu.
U Glini, gdje je već godinama zaposlen kao zavarivač, njegovo ime više ne izaziva čuđenja. Kolege su ga bez problema prihvatili, a brojni stariji pojedinci s nostalgijom se osvrću na vrijeme bivše Jugoslavije, odnoseći se prema njemu s poštovanjem. Tito primjećuje: “Pojedinci koji se prisjećaju tog razdoblja često mi piju piće i čestitaju. Prema Josipu Brozu nemam negativnih osjećaja. O njemu sam čuo mnogo pohvalnih stvari.” Trenutačno Tito ima obitelj i organizira značajno putovanje – odavno želi posjetiti Kumrovec, rodno mjesto Josipa Broza, u pratnji svojih najmilijih. Taj san želi ostvariti 25. svibnja, datuma koji se nekada obilježavao kao Dan mladosti.
“Ovo bi predstavljalo značajnu prigodu i za mene i za moju obitelj”, priznaje sa smiješkom. Kada ga prijatelji razigrano pitaju koji je najviši dužnosnik posjetio Tita, on uz osmijeh odgovara: “Zoran Adžić”. Iako njegovo ime kod mnogih izaziva smijeh, Tito Misimović je osoba koja je savladala umijeće nošenja tog tereta i dostojanstveno i humorno. Iako je njegovo ime možda nekonvencionalno, njegova je pripovijest duboko ljudska, ispunjena toplinom i osebujnošću.
