Selo Gradac nalazi se na putu od Batočine prema Kragujevcu, polazi od planine Đerine na kojoj se nalazi tvrđava, grad i grad, otuda i ime. Ipak, davno prije pojave mrske kćeri morejskog gospodara Sevatokrata, Irine Kantakuzine, u narodu poznate kao “Prokleta Jelina”, ljudi su živjeli Tamo je ona, dok je gradila obrambenu liniju kako bi pokušala zadržati rastuće horde Turaka, sve za plaćanje računa. Mukotrpnim radom i radom. Tamo, neposredno pod ruševinama utvrde na sjeverozapadnoj strani Gradca, nasuprot Erike Vodnice, otkriveno je paleolitsko i neolitsko stanište špiljskog čovjeka u kojem su bili špiljski čovjek, mamut, ostaci slona i mamuta. Alati tog doba. Zbog drugih je razloga ovo selo mog rodnog kraja otišlo u povijest sve dok nisu počeli ozbiljni potresi Drugoga rata.
Čim je počeo rat, Gradac je upisan u povijest zahvaljujući tamošnjem mještaninu Marisavu Petroviču, zapovjedniku Loticha. I danas bi malo tko u selu uz njegovo ime dodao vojni čin, jer se u selu i danas zove jednostavno Marisav, s naglaskom na drugo dugo a. Za razliku od službenih učitelja života, selo ima svoju verziju krvave priče o strijeljanju u Marisavu i Kragujevcu, o kojoj se rijetko govori šturo, s tmurnim izrazima lica i nervoznim psovkama. Teško je utvrditi koliko je to točno, koliko ga je promijenila mržnja, ali selo Gradac nije zaboravilo Marisava Petrovića, kao što povijest neće zaboraviti selo Gradac. Priča u gradu kaže da je Marisav bio Ciganin kojeg je manje zanimalo savijanje, a više da vidi kako će negdje otvoriti banku, slagati stvari i dijeliti svoju mudrost. Doduše, pametni ljudi su rekli da nema previše vremena, a ona ga je posluživala samo kad je pričao gluposti.
Još prije rata Marisav je u Grazu osnovao prvi ogranak Komunističke partije i angažirao još nekoliko ljudi koji nisu imali vremena. Sastali se noću kad je lijepi svijet zaspao, i otišli kući urličući pijani. Sve počinje u tajnosti, a završava hrkanjem i lavežom seoskog psa koji se budi. Partizani su ga nekoliko puta pokušali ubiti u njegovom rodnom Gracu, ali je Marisav pobjegao i pobjegao u Smederevo. Tu je formirao vojsku i služio kao kapetan, petog dobrovoljačkog odreda.Puno mu je ime koje nitko u selu ne zna izgovoriti. Marisav Petrović do 78. godine živio je u Münchenu. Tada ga je, prema službenoj povijesti, 1974. godine jedan Udbaš napao i ubio ispred njegove kuće. Prema povijesti grada, incident se nije dogodio na kućnom pragu, već u mjesnoj pravoslavnoj crkvi. Ne smetajte Udbi. Prema kazivanju mještana, Marisava je ubio potomak grada, jedan od mnogih koji Marisavu djecu nikada nisu oprostili.
I nije to bila sjekira; Jer se vjerovalo da neki ljudi mogu umrijeti samo od sjekire. Čovjek čiji su obrazi deblji od tabana, a savjest tanja od Ibrihimove. Duše onih koji mirno spavaju umrljane su krvlju nevinih. I djetetova krv. Jer povijest se može zaboraviti, ali ljudi ne mogu.
