– U nastavku našeg današnjega članka govorićemo o običajima koji su prisutni u pravoslavlju. Imamo jako veliki procenat osoba, pogotovo mlađe kategorije, koji ne poznaju dovoljno neke običpaje povodom nekih svetaca, ili vremenu posta. Mi tako danas govorimo o periodu kada se osobe sahranjuju, i koliko zapravo osobe moraju da nose crninu nakon same sahrane.
U znak tuge i sjećanja, članovi porodice preminulih usvajaju tradiciju oblačenja crnog odijela. U prošlosti su žene stavljale crni šal, dok su se muškarci opredjeljivali za crnu košulju ili fleur. Ova odjeća se nosi godinu dana, tokom koje se ožalošćeni uzdržavaju od učešća u proslavama, uzdržavajući se od plesa i pjevanja.
Za razliku od prošlosti, sada je dozvoljeno nošenje crne odjeće u trajanju od 40 dana, ili čak produženje na pola godine ili duže. Ključno je naglasiti da, bez obzira na vrijeme porodične žalosti, proslava krsne slave mora teći kao i uvijek.
U takvim okolnostima, vjeruje se da slavljenje slave postaje još važnije, jer naše molitve za slavu služe i kao sredstvo za traženje utjehe za preminule duše naših rođaka.
Nakon smrti pojedinca, uobičajeno je da se godinu dana uzdrži od bilo kakvog oblika proslave u domaćinstvu. Ovo uključuje događaje kao što su vjenčanja, zabave i plesovi. Preporučljivo je tražiti savjet od svećenika u vezi sa pogrebnim običajima, jer se tradicije mogu razlikovati u različitim regijama. Zbog raznolike prirode ovih običaja, nije izvodljivo dati sveobuhvatan spisak onoga što se smatra prikladnim ili neprikladnim.
U skladu s kršćanskom doktrinom, smrt se smatra posljedicom grijeha, posebno Adamovog prijestupa protiv Boga. Prvobitno, Bog je namjeravao da prijelaz iz zemaljskog postojanja u vječnost bude besprijekoran i lišen patnje, nalik na graciozan izlazak leptira iz svoje čahure dok se uspinje prema nebu.
- Jeste li upoznati s ovim kulturnim tradicijama povezanim sa smrću voljene osobe? U Srbiji, sahrane su obeležene mnoštvom običaja, a svaki region ima svoju jedinstvenu tradiciju i rituale. Ova raznolikost proizlazi iz činjenice da različita područja imaju svoje različite prakse. Istorijski gledano, pojedinci bi obično umirali unutar granica vlastitog prebivališta, što je dovelo do direktne korelacije između narodnih vjerovanja koja okružuju sahrane i gubitka drage osobe.
U određenim regijama uobičajeno je da svi članovi porodice ostanu budni u slučaju smrti. Ova praksa proizlazi iz vjerovanja da je smrt slična drijemanju, a postoji i bojazan da bi pokojnik mogao susresti osobu koja je zaspala, što će rezultirati njihovom vlastitom smrću.
U slučaju da pojedinac premine sa otvorenim očima, vjeruje se da će prva osoba koja ga vidi doživjeti vlastitu smrt ubrzo nakon toga. Nadalje, ako se pokojnik otkrije sa šibicama u posjedu u trenutku smrti, smatra se da će se pretvoriti u vampira. Kao rezultat ovog vjerovanja, nastala je još jedna praksa – probijanje pokojnika iglom kako bi se spriječio njihov povratak kao vampir.
Čim neko premine, običaj je da se poklope sva ogledala u kući kako se duh pokojnika ne bi zadržao među živima. U valjevskom kraju uobičajena je praksa otvaranja prozora i vrata i prevrtanja nameštaja, uključujući i posuđe, sa namerom da se olakša odlazak preminule duše.
Voda koju pokojnik koristi za kupanje je kontaminirana i ima sposobnost da nanese štetu svakome ko je nehotice prolije u blizini svog stana.
Tijelo preminulog predstavlja prijetnju i životinjama i biljkama, zbog čega je imperativ da pogrebne povorke izbjegavaju obilazak polja, livada ili stada. Suprotno tome, postoji vjerovanje da se bolest pripisuje demonskoj prirodi. U skladu sa ovim vjerovanjem, pojedinci izlažu svoju bolesnu djecu pred povorku u nadi da će se nevolja prenijeti na pokojnika.
- U određenim ruralnim krajevima naše nacije preovlađuje vjerovanje da su pojedinci koji dijele isti mjesec rođenja predodređeni da zadese ista sudbina. To znači da kada jedna osoba umre, druga će sigurno uslijediti ubrzo nakon toga. Kako bi se spriječio ovaj nesretan ishod, praksa poznata kao “iskupljenje” provodi se tokom sahrane. U okolini Zaječara, najmiliji i poznanici učestvuju u ritualu u kome bacaju male delove zemlje na groblje. Ovo duboko ukorijenjeno uvjerenje donosi osjećaj radosti i sigurnosti, jer su pogođeni uvjereni da oni neće biti sljedeći koji će otići.
Na sahrani se poštuje tradicija kada se lansira strijela. Pojedincu koji uspješno pogodi metu daruje se imovina pokojnika.
Uobičajeno se smatra da je najbolje izbjeći vraćanje svojim koracima kada napuštate groblje, jer se vjeruje da to omogućava pokojnoj duši da se vrati na svoje pravo mjesto odmora. U praksi tradicionalnih rituala postoji značajan element koji uključuje stvaranje lutke koja nosi medvjede sličnost preminulog pojedinca. Odgovornost brige i održavanja lutke pada na žene iz uže porodice, koje je svakodnevno marljivo peru i oblače. Ovaj običaj traje dvije i po godine u slučaju mužjaka, dok za ženke traje dvije godine. Po završetku ovog određenog vremenskog okvira, lutka se s poštovanjem polaže u grob.
U vlaškom kraju postoje posebna vjerovanja i običaji koji se vrte oko parastosa nakon sahrane. Jedna značajna tradicija je da se od onih koji sjede za stolom očekuje da ostanu sjediti dok najstarija osoba ne završi svoj obrok. Vjeruje se da ova praksa štiti mlađe osobe od prerane smrti.
