Biti psihijatar u današnje vrijeme, jako je zanimljiv posao, a koji je sa druge strane i jako plaćen. Na ovim prostorima, ljudi baš i ne praktikuju da idu na redovite kontrole i seanse….
Jeste li ikada razmišljali o tome je li neka osoba izvor vaše nesreće ili je možda odgovornost na vama? Poznati psiholog rasvijetlio je ovaj fenomen, a daljnje spoznaje možete otkriti u ostatku današnjeg članka. Albert Ellis, pionir na području racionalno-emotivno-bihevioralne terapije, značajno je utjecao na disciplinu psihologije svojom hrabrom borbom protiv iracionalnih uvjerenja koja koče ljudsku sreću.
Tijekom svoje opsežne karijere koja traje više od šest desetljeća, istaknuo je razne mentalne zamke poznate kao “otrovi zadovoljstva” – kognitivne obrasce koji dovode do osjećaja bespomoćnosti, nezadovoljstva i unutarnjih sukoba. Među njima je jedno od najraširenijih i najštetnijih uvjerenje da osobna vrijednost ovisi o ljubavi i prihvaćanju drugih. Značajan broj pojedinaca usvoji ovu ideju u djetinjstvu, u razdoblju kada je odobravanje roditelja i odgajatelja ključno za njihov osjećaj sigurnosti i opstanka.
Međutim, ako takav način razmišljanja potraje u odrasloj dobi, pretvara se u štetnu zamku. Osoba nenamjerno počinje zanemarivati svoje istinske potrebe kako bi se prilagodila očekivanjima drugih, tražeći ljubav i prihvaćanje zauzvrat. Ovakav način postojanja dovodi do potiskivanja osobnih težnji, dubokog osjećaja praznine i unutarnjeg sukoba—sve u nastojanju da se izbjegne odbacivanje. Ellis je odlučno odbacio ovu ideju, ističući da je fundamentalno iracionalno očekivati ljubav od drugih.
Pojedinci se bore s vlastitim izazovima, manama i ograničenjima, što znači da možda neće uvijek moći zadovoljiti naše emocionalne potrebe. Bit emocionalne slobode je u prepoznavanju da, iako se prihvaćanje od drugih cijeni, ono nije nužan uvjet za našu sreću i samopoštovanje. Zamjena ovog uvjerenja racionalnijom i zdravijom perspektivom – kao što je način razmišljanja: “Iako je lijepo biti voljen, moja vrijednost ne ovisi o tome” – rezultira većim samopouzdanjem, emocionalnom otpornošću i dubljim osjećajem autentičnosti. Ovo gledište oslobađa pojedinca stalnog pritiska da sebe prizna drugima, dopuštajući stvaranje odnosa temeljenih na uzajamnom poštovanju, a ne na tjeskobi odbacivanja.
Slično tome, društvo u kojem živimo često usađuje ideju da naša vrijednost ovisi o ispunjavanju vanjskih mjera uspjeha – kao što su postignuća u karijeri, financijsko bogatstvo, fizički izgled i društveni položaj. Ellis je osudio ovu perspektivu kao još jednu zamku koja iscrpljuje pojedince i tjera ih na stalnu potragu lišenu prave svrhe. Brojni pojedinci postižu uspjeh kakav su nekoć zamišljali, samo da bi otkrili da im još nedostaje mir ili ispunjenje; To je rezultat traženja priznanja, a ne vlastitog osobnog zadovoljstva. Korisna alternativa toj perspektivi je izjava: “Moja vrijednost ne ovisi o mom posjedu ili mom uspjehu mjerenom standardima drugih.
Oviseći o našim unutarnjim vrijednostima i poduzimajući korake prema našim individualnim ciljevima, umjesto pridržavanja vanjskih mjerila, Stvaramo priliku za istinsko samopoštovanje – ne zato što smo “najbolji”, već zato što se iskreno bavimo samorefleksijom. Prevladavajuća zabluda koju je Ellis razbio jest ideja da se život mora odvijati točno onako kako ga zamislimo. Ovaj nefleksibilni način razmišljanja često dovodi do razočaranja, frustracije i osjećaja bespomoćnosti. Život ne ide ravnim putem; nego je puna neizvjesnosti, izazova i nepredviđenih obrata. Umjesto da ove slučajeve vidimo kao pokazatelje neuspjeha, možemo ih promatrati kao prilike za rast, prilagodbu i istraživanje novih puteva.
Ellis nas potiče da prihvatimo perspektivu da “život ne mora biti savršen da bi bio vrijedan truda.” Umjesto da služi kao dokaz naše neadekvatnosti, neuspjeh je sastavni dio putovanja koje oblikuje naš karakter. Sposobnost izdržati, uložiti trud i uvid u poteškoće je ono što životu daje smisao, a ne težnja za besprijekornim rezultatom. Nadalje, ideja da nemamo autoriteta nad svojim životom, ili obrnuto, da moramo kontrolirati svaki aspekt, predstavlja još jednu krajnost koja remeti unutarnji mir. Ellis je naglasio važnost diferencijacije – razumijevanja onoga što je pod našom kontrolom, a što nije.
Iako je istina da ne možemo utjecati na sve situacije, imamo sposobnost odrediti svoje reakcije na njih. Ovo prepoznavanje izbora osnažuje, povećava samopouzdanje i ublažava osjećaj bespomoćnosti. Uvjerenje da je preživljavanje nemoguće bez pomoći drugih također može biti štetno. Pojedinci koji ovise isključivo o vanjskim izvorima podrške često se nalaze u suovisnim odnosima, što ih čini ranjivima kada ti odnosi puknu. Ellis je zagovarao njegovanje unutarnje snage i samopouzdanja: samopouzdanje nije jednako izolacija; radije, to uključuje biti pouzdan izvor podrške za sebe, čime potičete zdravije i uravnoteženije odnose s drugima.
Još jedno područje u kojem se često pojavljuju unutarnji sukobi i nesigurnosti je donošenje odluka. Ideja da moramo napraviti “pravi” izbor i izbjeći sve pogreške može nas zarobiti u neprestanom pretjeranom razmišljanju. Ellis je istaknuo da savršene odluke ne postoje; nego postoje samo oni koji su najprikladniji u određenom trenutku na temelju informacija koje su nam dostupne. Prihvaćanje pogrešaka kao neizbježnog aspekta postojanja oslobađa nas osjećaja krivnje i stvara prilike za osobni rast.
U konačnici, jedan od najznačajnijih uvida Alberta Ellisa je spoznaja da se emocije ne pojavljuju spontano; nego proizlaze iz naših misli. Učeći identificirati i kritički ispitati svoja uvjerenja, možemo promijeniti svoju percepciju svijeta i preuzeti vlasništvo nad svojim odgovorima. Ovaj nas proces osnažuje da kultiviramo unutarnju snagu potrebnu da postanemo ne samo zarobljenici svojih emocija, već svjesni navigatori vlastitih iskustava. Ellis prenosi shvaćanje da sreća nije vanjski dar, već vještina koja se kultivira kroz samosvijest, racionalno razmišljanje i hrabrost da izazovemo svoja uvjerenja. Ovaj pojam obuhvaća njegovu najznačajniju ostavštinu: poziv da postignemo slobodu u vlastitom umu.
