Mnogo je ovakvih ili sličnih priča diljem svijeta, koji nam zorno pokazuju koliko je tanka linija između vrha i dna. Pri tome svakako mislimo na osobe koje su bile finansijski stabilne, i koje su u jako kratkom vremenskom intervalu bukvalno bankrotirale.
Više od tri desetljeća publiku je osvajao gracioznim pokretima Nikole Vranića, izvanrednog baletana čiji je talent obasjavao pozornicu. Nažalost, dogodio se niz događaja koji su njegovu nekoć uspješnu i zadovoljnu egzistenciju pretvorili u živu noćnu moru. Godine 2017. našao se bez doma, sirotinja koja se kreće ulicama Beograda. Bez znanja mnogih, možda su se susreli s ovim izvanrednim pojedincem ne shvaćajući da živi u beskućniku. Ovo izvanredno životno putovanje privuklo je pozornost pojedinaca u filmskoj industriji, što je dovelo do stvaranja filma “Beskućnik Dendi”, kinematografskog remek-djela inspiriranog njegovom izvanrednom pričom.
Zovem se Nikola Vranić i na ovaj sam svijet ušao u živopisnom Beogradu 1969. godine. Trenutno se moj stan sastoji od ulica, ulaza, a povremeno nalazim utjehu na klupama u parku u ugodnim godišnjim dobima. Beskućništvo je postalo moja stvarnost i, moram priznati, predstavlja brojne izazove. Ove riječi izgovara osoba odjevena u elegantno odijelo, s kravatom, nježnim cvijetom koji mu krasi rever i uredno složenim rupčićem u džepu. Možda ga prepoznajete kao pojedinca koji je mnogima od nas susreo puteve na ulicama Beograda tijekom televizijskog intervjua na TV Prva.
Bilo je slučajeva kada bi dulje vrijeme ostao bez hrane. Život na ulicama mog rodnog grada je zadivljujuće iskustvo, ali zna biti i prilično tmuran, pogotovo kada su džepovi prazni. Kao rezultat toga, ponekad ne jedem dva ili tri dana. Do prosinca 2017. sve je išlo glatko, kao što je Nikola spomenuo prije dvije godine.
Unatoč beskućništvu, Nikola nikada nije napustio svoju predanost besprijekornom odijevanju. Prolaznicima je bilo gotovo nemoguće razlučiti njegovu životnu situaciju, jer je odisao dozom sofisticiranosti i elegancije kroz svoje profinjene modne odabire.
Moja imovina spala je samo na telefon, mali ormar koji se sastoji od tri ili četiri jakne, košulje i nekoliko pari hlača. Prilično je neobično još uvijek nositi zimske cipele na temperaturi od 30 stupnjeva, ali to je sve što imam. Štedim da kupim sandale, nešto primjerenije trenutnoj klimi. Uglavnom se oslanjam na kemijsku čistionicu za spremanje svojih stvari. Zamolio sam dvije trgovine da mi ih pridrže i kad god imam dovoljno novca, uzmem košulju ili jaknu. Ovo je Vranić ispričao prethodnom prilikom. Na svoj umjetnički put krenuo je prije tri desetljeća, no nakon razorne obiteljske tragedije našao se sam. Donio je odluku da proda svoj stan, ali je, nažalost, na kraju iscrpio sredstva i ostao bez posla. “Balet! Tu sam mogla živjeti. Zarada je bila stalna, pogotovo kad su bile premijere ili gostovanja u gradovima kao što su Zagreb i Sarajevo. Oni su davali dnevnice. To je kao onaj stih iz pjesme “Naše majke, naši očevi pršte. nas s novcem.” Živio sam lagodno, bez pretjerivanja, i nikad mi ništa nije nedostajalo.
Iako se danas rjeđe bavim sviranjem, još uvijek zgrabim priliku za nastup kad god mi se ukaže. Jednom sam eksperimentirao s pantomimom u javnom okruženju, ali moj je čin brzo maknut s ulice. Takva je priroda života, gdje su promjene neizbježne i ništa ne ostaje konstantno. Ovaj osjećaj rezonira sa suštinom “Prve”.
Sredstva koja su pojedinci velikodušno priložili, bilo postavljanjem u njegovu beretku ili upuštanjem u razgovor s njim, održavaju njegov život. Oštre kontradikcije koje definiraju njegovu egzistenciju poslužile su kao duboka inspiracija redatelju Jugoslavu Nikoliću, natjeravši ga da stvori film “Beskućnik Dendi”.
Redatelj uvažava izazovne okolnosti u kojima se slobodni umjetnici nalaze. Ne samo da država često zanemaruje i pruža oskudnu potporu tim pojedincima, već i drugi ne prepoznaju teškoće s kojima se susreću u svakodnevnom životu. Redatelj Nikola otvoreno priznaje da je nekada sam sebe sažalijevao.
U određenoj fazi moj izgled je bio prilično razbarušen. Zapuštene kose i neuredne brade sličio sam najsiromašnijim pojedincima koji su bezbroj godina živjeli na ulici. Ovo je bio moj izgled sve do jednog kobnog jutra kada sam se umorio od vlastitog odraza i odlučio potražiti promjenu. Tada sam slučajno naišao na brijačnicu, utočište usred užurbanog urbanog krajolika.
Nakon posjeta brijačnici, zaputio se u kazalište, mjesto koje posjećuje kad god mu osoblje ljubazno dopusti da uživa u predstavi ili kad uspije nabaviti kartu od velikodušnog prolaznika. Izražava duboku zahvalnost svojim prijateljima koji mu pomažu u pronalasku posla ili mu daju malu svotu novca.
S Nikolom Vranićem se poznajem od 1996. godine kada smo oboje igrali u kazalištu pokreta “Mimart”. Nikola je izvanredan pojedinac, iznimnih ljudskih i umjetničkih kvaliteta koje njegove trenutne okolnosti čine još nezaslužnijim. Zapanjujuće mi je, pogotovo s obzirom na to da ga nisam vidio gotovo desetljeće. Unatoč tome što je posljednjih pet godina beskućnik, uspio je zadržati svoje dostojanstvo i odbija pribjeći prosjačenju. Svjedoči to i Ivana Zonjić, koja kaže kako je Nikola i tijekom života na ulici doživio brojna pozitivna iskustva.
Otkako sam počela živjeti na ulici, doživjela sam više trenutaka radosti nego trenutaka tuge. Jedna od mojih najdražih stvari je kada netko odvoji vrijeme da stane i popriča sa mnom, kako financijski tako iu razgovoru. To mi grije srce. Živo se sjećam jednog mladića koji mi je jednom prišao. Nije mogao a da ne bulji u mene, a moja ga je majka prekorila govoreći mu da je to nepristojno. Ali imao je čudan zahtjev, pitao me može li dotaknuti moju bradu. Imam prilično dugu bradu, vidite. Dok ga je vukao, pitao me zašto izgledam tužno. Ovo sjećanje još uvijek ostaje u meni, podsjećajući me na dobrotu koja se može pronaći na neočekivanim mjestima.
