– U Srpskoj istoriji jako je puno osoba koje su imale bračne zajednice sa albancima ili albankama. Vrlo dobro se zna da su danas stvari puno drugačije nego prije, jer vlada jako velika zategnutost na području Kosmeta. Konstantno su u pitanju neke svađe, čarke, i uvijek je sve na rubu incidenta.
Nevjerojatna priča Jelisavete Načić lako bi se pretočila u izvanredan scenarij. U svojoj nepokolebljivoj posvećenosti arhitekturi dragovoljno je žrtvovala svoj miraz, a sredstva za postav osigurala je praunuka glavne junakinje. Valja napomenuti da je Jelisaveta u logoru 1917. godine rodila kćer Luciju i od tada je niz ženskih potomaka krenuo njezinim stopama.
Ono što je Jelisaveta proživjela u životu, priču o romantičnoj ljubavi koja se odvijala u okvirima logora Nežider, koji se nalazi u današnjoj Austriji, doživjet će malo tko. Tamo ju je zarobio jedan Albanac, a veza koju su dijelili bila je doista nevjerojatna.
„Kad su se voleli Srbi i Albanci“ uvrštena je u izdanje Evropskog pokreta u Srbiji, kao deo njihove ukupne publikacije.
U logoru namijenjenom prvenstveno srpskoj višoj klasi dogodio se susret Jelisavete Načić, izuzetne srpske domoljubke izuzetne životne priče, poznate kao vodeće dame srpske arhitekture koja je oblikovala preobrazbu Beograda iz turske naseobine u suvremeni europski grad. , i Luka Lukaj, albanski profesor, pjesnik i revolucionar. Lukaj je, podsjetimo, u to vrijeme bio prosvjetni inspektor u Kosovskoj Mitrovici.
Jelisavetina će egzistencija zauvijek biti definirana stalnom prisutnošću i privlačnošću smrti, koja se proteže od njezinih godina formiranja do razaranja Beograda tijekom Velikog rata. Kao arhitektica marljivo je obnavljala grad koji je ležao u ruševinama. Njezin se put nastavio u burne godine logora i poraća, gdje se hrabro borila uz svog supruga u gerilskom ratu, boreći se za oslobođenje Albanije od talijanskih vlasti. Rođena u beogradskoj obitelji Načić, kao trinaesto dijete, tragično je svjedočila gubitku svoje braće i sestara od raznih bolesti i tuberkuloze. Unatoč tim poteškoćama, postala je jedna od najutjecajnijih i najstrašnijih žena svog vremena.
Iz grupe su samo tri osobe uspjele preživjeti: ona, starija sestra Jelena i mlađi brat Jovan. Kada je odlučila nastaviti karijeru u arhitekturi, suočila se s nedostatkom podrške roditelja, jer žene u Srbiji nisu bile tipično obrazovane u to doba. Ipak, neustrašivo se upisuje u početni razred arhitekata na Tehničkom fakultetu i uspješno završava studij 1900. godine. Rado se prisjećala trenutka kada je ocu samouvjereno izjavila: “Svojim ću školovanjem financirati svoj miraz.”
Sa samo 23 godine stekla je priznanje i katapultirala se u sferu novopečenih arhitekata u Beogradu, osvojivši treću nagradu na natječaju za Crkvu Karađorđevića na Oplencu, na kojem se natjecalo devet renomiranih arhitekata. Njezin urbanistički talent prikazan je kroz njezin rad na Kalemegdanu 1903. godine, koji je postao oličenje sofisticiranosti i šarma za stanovnike Beograda u međuratnom razdoblju.
- Među njezinim značajnim arhitektonskim ostvarenjima je škola Kralja Petra I., smještena uz Katedralu, koja i danas odiše raskoši. Nevjerojatno je pomisliti da je imala samo 25 godina kada je osmislila njegov dizajn. Uz to, zaslužna je za stvaranje elegantnog zelenog baroknog stubišta, smještenog preko puta francuskog veleposlanstva, koje datira iz 1903. godine. Njezin portfelj također obuhvaća brojne privatne rezidencije, uključujući poznatu kuću Marka Markovića iz 1904. godine. Posebno je odgovorna za osnivanje prve bolnice za tuberkulozu u Srbiji 1912., kao i pionirskih kolektivnih stanova na Balkanu, smještenih u blizini Bajlonijeve pijace, koji su dovršeni 1911. Na kraju, odigrala je ključnu ulogu u izgradnji prve tvornice ciglane u Prokopu, kako prenosi Danas.
Osim toga, zaslužna je za arhitektonsko rješenje crkve Aleksandra Nevskog na Dorćolu i crkve u Štimlju na Kosovu, koja odaje počast kosovskim junacima. Surađujući s Ivanom Meštrovićem, sudjelovala je i u izgradnji Pobednika i Terazijske fontane. No, upravo će njezin angažman u izradi slavoluka na Terazijama, posvećenog srpskim ratnicima povratnicima iz balkanskih ratova, potpuno promijeniti njezin život. Na luku su bile ispisane riječi “Nisu svi Srbi oslobođeni”. Kao poznata domoljubka dočekala je progon Austrijanaca u logor Nežider, mjesto rezervirano za srpsku elitu, nakon okupacije Srbije.
Luka Lukaj, poznat kao “Albanac koji je volio Srbe”, imao je fascinantnu životnu priču. Ono što ga čini doista izvanrednim jest činjenica da je, kao albanskog podrijetla, obnašao dužnost austrijskog službenika u Kosovskoj Mitrovici i služio kao školski inspektor. No, njegov je put dobio neočekivani preokret kada se našao u logoru Nežider, objektu koji je inače bio rezerviran za srpsku elitu. Grigorije Božović, novinar i književnik koji je bio blizak Lukaju, svjedoči o njegovim bliskim odnosima i suradnji sa srpskom zajednicom, čak i pružanju pomoći tijekom balkanskih ratova. Lukaj se školovao u Beču, što mu je omogućio njegov stric, tršćanski biskup, po nalogu svoje majke, koja je nakon očeve smrti boravila u Skoplju. Vrijedno je napomenuti da je njegov otac, porijeklom iz Skadra, bio uspješan trgovac vunom i ovcama.
Završivši gimnaziju i Filološki fakultet u Beču, već je tijekom studentskih dana iskazivao snažnu strast prema politici. Njegova predanost stvari dovela ga je do borbe protiv Turaka i Talijana, zalažući se za slobodnu Albaniju. Nažalost, njegova nepokolebljiva predanost rezultirala je opetovanim progonima, uhićenjima i ozljedama koje su mu nanijeli Turci, što je ostavilo trajne posljedice na njegovo zdravlje. Unatoč tim neuspjesima, ostao je ustrajan u svom uvjerenju u neovisnost Albanije. Zanimljivo, priklonio se srpskoj državi i surađivao s njom, što ga čini jednim od albanskih emigranata koji su simpatizirali i podržavali Srbiju. Nakon očeve smrti, naslijedio je brojna imanja u Albaniji pod osmanskom vlašću, što mu je tijekom života osiguralo financijsku stabilnost. Prema pričanju arhitekta Ivana Glavinića, Luka Lukaj nije bio samo imućan čovjek, već i bjegunac.
Prema tradiciji, Jelisaveta i Lukaj su se susreli u logoru koji je organizirao novinar i pisac Grigorije Božović, koji se s Lukajem od ranije poznavao iz Kosovske Mitrovice. Valja napomenuti da je u logoru bio i Božovićev otac, cijenjeni pravoslavni svećenik, koji je boravio u baraci zajedno s još šezdesetak srpskih svećenika koji su bili zatvoreni. Tu činjenicu potvrdio je i Archibald Reis, bliski saveznik Srba. Unutar granica ovog dehumanizirajućeg okruženja, u kojem je bilo zatočeno nevjerojatnih petnaest tisuća istaknutih Srba, susreli su se jedni s drugima, nalikujući onome što bi Hannah Arendt opisala kao “ljude u mračnim vremenima”.
Jelisaveta se našla u logorskoj baraci, gdje je dijelila stan s još petnaest mladih Srpkinja. Zauzela je krevet smješten blizu prozora, pružajući joj pogled na noćno nebo, u koje bi gledala dok je klanjala namaz.
Među logorašima njezini prijatelji čuli su dojave o nekom zanosnom čovjeku koji je često posjećivao njihovu baraku. Isticao se svojim šarmantnim držanjem koje nije bilo slično mnogima u logoru. Luka Lukaj, student iz Beča, preuzeo je na sebe školovanje djece u logoru, podučavajući ih osnovama čitanja i pisanja, pa čak i recitirajući im poeziju. Jelisaveta je, s druge strane, podijelila svoj umjetnički talent s djecom, učeći ih kako izraditi zamršene crteže i izraditi konje, kuće i avione od osušenih stabljika raži. Ove bi kreacije služile kao jedine uspomene koje bi djeca ponijela kući nakon što bi se vratila na slobodu. Osim umjetničkog rada, za svoje je učenike pripremala slatke poslastice od bagremovog cvijeta. Nije ni slutila da će ovi slatkiši postati poznati u njezinoj obitelji kada bude slobodna. Gladna djeca često bi odlazila u polja, brala i jela sirove cvjetove bagrema kako bi utažila glad.
Između Jelisavete i Luke u krugu logora procvjetala je ljubav koja je dovela do njihovog bračnog spajanja. Vijest o ovoj nesvakidašnjoj ljubavi između ugledne Srpkinje i poznatog Albanca brzo se proširila kampom, plijenivši pažnju njegovih stanovnika. Njihovo vjenčanje postalo je priča u logoru, simbol nade i svjedočanstvo mogućnosti slobode. Godine 1917. rodila im se kći Lucija Lukaj, plavokoso dijete s nježnim pramenovima. Bio je izvanredan podvig za 39-godišnju ženu roditi pod tako izazovnim okolnostima. No početkom 1918., zahvaljujući intervenciji Lukajevog strica, tršćanskog biskupa, uspjela je napustiti logor.
Po odlasku iz logora, Jelisaveta i Luka smjestili su se u Beogradu, gdje su živjeli kod Jelisavetine majke, koja gaji trajnu kivnost prema njoj zbog udaje za Albanca. No, zbog Lucijine bolesti, na kraju su se preselili u Skadar, rodno mjesto Lukine obitelji i mjesto njegovih političkih angažmana. Po dolasku u Skadar, Jelisaveta i Lukaj našli su se usred albanskog građanskog rata. Nepokolebljiva, Jelisaveta je nepokolebljivo podržavala svog muža i aktivno sudjelovala uz njega u borbama. U Skadru se preobražena Jelisaveta Načić pojavila kao hrabra ratnica. Njihov duh bio je izjedan žarom revolucije, dok je revolucionarna krv u njima rasplamsala duboku ljubav i patriotsku odanost.
Zalažući se za ujedinjenje srpskog i albanskog stanovništva, ovi pojedinci su se borili i za očuvanje svojih brakova, domova i budućih generacija. Luka Lukaj, koji je dijelio ista politička uvjerenja i stremljenja kao i Jelisaveta, aktivno je sudjelovao na Mirovnoj konferenciji održanoj u Parizu. Obojica su podržali formiranje Balkanskog saveza, uspostavu Jugoslavije i neovisnost Albanije. Kao dvojica revolucionara i bivših političkih zatvorenika, čvrsto su vjerovali da Albaniju treba uključiti u zajednicu južnoslavenskih naroda. Njihovi pregovori s Nikolom Pašićem i Esad-pašom Toptanijem imali su za cilj pospješiti tu svrhu. Prije jednog stoljeća zagovarali su ideju “Balkan za balkanske narode”, koncept koji ima obnovljeni značaj u suvremeno doba.
Prema riječima Ane Rundo, potomke Jelisavete Načić, poznate beogradske povjesničarke umjetnosti, Luka Lukaj je prema Jelisaveti gajio duboku ljubav. Tijekom njihovih raznih putovanja, on bi im oboje donosio lijepe darove. Čak iu burnim i izazovnim vremenima na Balkanu, ništa ih nije moglo ispriječiti. Međutim, njihova veza je prekinuta nakon njihove smrti. Godine 1947. Lukaj je preminuo i sahranjen na katoličkom dijelu groblja Boninovo u Dubrovniku. Jelisaveta je, pak, umrla 1955. godine, živeći siromašno i zaboravljeno.
- Lucija se, u znak prosvjeda što joj majka ne prima mirovinu FNRJ, svečano zavjetovala da nikada neće otkriti mjesto majčina ukopa. Zna se samo da je njezina majka sahranjena na pravoslavnom dijelu boninovskog groblja, u grobnicu koju dijele njihovi zajednički prijatelji. Život ih je neraskidivo povezao, ali u smrti razdvojio ih je visok i neprobojan zid koji je dijelio katolički i pravoslavni dio groblja Boninovo u Dubrovniku. Bio je to sumoran prizor za vidjeti, jer je pokraj te kolosalne barijere stajala usamljena, mala kamenica nalik starogrčkoj vazi, ukrašena usamljenim križem i ispisanim imenom njezine majke, godinom rođenja i godinom smrti.
