O privatnom životu Jašara Ahmedovskog, jako malo se zna, aa ono što cijela regija zna, jeste tragična smrt i kraj njegovoga brata Ipčeta. Naime, mnogi stručnjaci su naglašavali da je on već tada bio puno veći talenat od brata, ali ga je brza vožnja sprečila u karijeri….
Jašar Ahmedovski svakako je među najistaknutijim vokalima na ovim prostorima. Njegova postojana prisutnost u glazbenoj industriji više od četrdeset godina podupire ovu tvrdnju. Tijekom svoje zapažene karijere stvorio je brojne pjesme koje su dosegle vrhove top ljestvica. Danas ćemo se usredotočiti na njegova partnerstva s drugim umjetnicima i fascinantne poglede na njegov osobni život. U razgovoru za Kurir poznati pjevač Jašar Ahmedovski pričao je o brojnim aspektima svog života, dotaknuvši se ličnih anegdota, puta u karijeri, bolnog gubitka brata Ipčeta i saradnje sa slavnim umjetnicima.
Krenimo od početka… Našu obitelj činilo je petero braće i jedna sestra: Ava, Ruždija, Mufit, Jašar i Ipče. Čuvam divne uspomene iz djetinjstva. Kao i svako malo dijete, bio sam pun energije i znatiželje. Naši su nam roditelji pružili neizmjernu količinu ljubavi i brige. Imali smo sreću što smo imali sretno odrastanje; dok je naša obitelj uživala u financijskoj stabilnosti, živjeli smo bez rasipništva. Kako bih se usredotočio na svoje obrazovne ciljeve, moji su roditelji inzistirali da završim studij prije nego što počnem juriti za svojom istinskom strašću.
To je navelo mog oca da mi preporuči da nastavim diplomu medicine u Skoplju, slijedeći njegov vlastiti put. Međutim, odlučno sam odbio tu ideju, jasno dajući do znanja da umjesto toga želim studirati u Sarajevu ili Beogradu. Živahne glazbene scene u tim gradovima potpuno su me osvojile. Na kraju, unatoč mojim početnim protivljenjima, otac me odveo u Sarajevo, gdje sam nevoljko pristao upisati medicinsku školu, pod uvjetom da i dalje mogu njegovati svoje glazbene ambicije. Sarajevo sam odabrao kao svoju destinaciju zbog povezanosti s prijateljem zaposlenim u lokalnoj upravi, što mi je pružalo osjećaj bliskosti.
Taj me prijatelj odveo u nekoliko barova gdje sam mogao uživati u nastupima svojih kolega. Na moj upit za priliku da izvedem pjesmu, Halid je iznenađeno odgovorio: “Znaš li ti uopće pjevati? Ti si samo dijete!” No, čuvši moj glas, harmonikaš koji ga je pratio brzo me predstavio publici i doveo do prepunog restorana ispunjenog oduševljenim slušateljima. Menadžer me nagovarao da ostanem i pjevam uz Bešlića, a Halid je primijetio: “Ako je kolega umjetnik, zašto da ne, iako ne postoje dvije iste osobe…” Preporučio me potom prijatelju, što je označilo početak moje karijere. U roku od nekoliko tjedana, dok sam šetao ulicama Sarajeva, ljudi su me počeli prepoznavati. Prolaz: Šaban Šaulić je u glazbenoj industriji vrlo cijenjena ličnost čije je ime nadaleko poznato.
Kroz moje dvije godine školovanja i nastupa po raznim barovima, imao sam sreću susresti Šabana Šaulića, osobu koju cijenim i čije su pjesme istinski odjeknule u meni. Želio bih ispričati divnu priču o očevoj dubokoj ljubavi prema glazbi. Uvijek su ga osvajale prekrasne melodije, bilo da se radilo o skladnim zvucima Ipčeta i mene dok smo zajedno pjevali kod kuće ili o njegovim posjetima lokalnim pubovima kako bi doživio živu glazbu. Vrijedno je napomenuti da moj stariji brat također posjeduje izvanredne pjevačke sposobnosti. Žanr sevdalinke, koji je mom ocu posebno drag, intrigirao ga je satima.
S druge strane, nisam završio glazbeno obrazovanje jer mi je nedostajalo entuzijazma za sviranje instrumenata. Po preseljenju iz Sarajeva u Beograd, imao sam sreću da postanem cimer s Mirkom Kodićem. U početku sam stanovao u hotelu “Excelzior”, ali jednog dana Mirko je dao izvrsnu ideju: “Zašto trošiti novac na hotel kad imam stan? Hajdemo dijeliti mjesto!” Iako je bio oženjen, supruga mu je živjela u Svilajncu, što nam je omogućilo zajednički život u stanu otprilike godinu dana.
Otprilike s deset ili jedanaest godina počeo sam zarađivati vlastiti novac. Tijekom slavlja, pokazao bih svoje talente za pjevanje i zauzvrat dobio napojnice. Sakupljenim novcem kupio sam svoj prvi bicikl, poznati model koji se zove “poni”. Umjesto da slijedim prijedlog da uložim u stan, hrabro sam odlučio kupiti automobil. Unatoč tome što su mi kritičari savjetovali da pričekam, ostao sam pri svom izboru. Ipak, moja pjesma “Jedna žena za dugo sjećanje” učvrstila je moj položaj i reputaciju.
Ova je pjesma postigla značajan uspjeh na top ljestvicama, ojačavši moj osebujni glazbeni identitet. Tijekom svoje karijere prikupio sam značajan asortiman personaliziranih čestitki, a svaka od njih izražava jedinstveni osjećaj. Određene karte potiču emocionalno oslobađanje koje može dovesti do suza, osiguravajući da će taj proces na kraju donijeti utjehu. Ipčetova smrt ističe se kao najšokantniji događaj koji sam doživio. 1994.
Sjećanja iz tog vremena ostala su živo utisnuta u mom sjećanju. To je tema koju rijetko spominjem, jer me sama pomisao na nju ispunjava strahom. Takvu tragediju ne bih poželio ni svom najjačem protivniku. Vijest o Ipčetovoj smrti bila je golem šok za sve nas, a s njezinim se posljedicama borimo i sada. Posljedice tog incidenta i dalje me ispunjavaju nevjericom i šokom. Neshvatljiva priroda događaja natjerala me da se suočim s vlastitom smrtnošću. Njegov duboki utjecaj na moje mentalno blagostanje zasjenio je sve moje težnje za budućnost. I sada ostaje teret tog iskustva, trajno utisnut u moja sjećanja, nezaboravan i trajan.
Glazba koju je stvarao bila je nešto što mi je bilo teško tolerirati dulje vrijeme. Međutim, došao je trenutak kada sam se odlučio suočiti s tom realnošću i prihvatiti je. Skupivši hrabrost, pritisnuo sam play na njegove pjesme, a dok su melodije obavijale prostor, suze su mi počele teći niz lice. Prvi pokušaj pjevanja pokazao se prilično teškim, jer sam se mučio proći čak i jednu pjesmu. Ipak, sa svakim novim pokušajem, moj strah se još više smanjivao.
