Za ovaj vikend spremili smo vam jednu jako zanimljivu priču, a koja je povezana sa procesom umiranja. Evo i par jako zanimljivih detalja iz prve ruke…
Unatoč uobičajenosti smrti kao univerzalnog i neizbježnog fenomena, to je još uvijek tema o kojoj se rijetko govori u javnosti. Mnoge kulture imaju zabranu smrti, zbog čega je ljudima još teže da se emocionalno pripreme za smrt voljene osobe. Nepoznavanje fizičkih i psihičkih promjena koje se događaju u završnom dijelu života može dovesti do osjećaja panike, nesigurnosti i straha kod članova obitelji. Zbog toga je važno educirati ljude o završnoj fazi smrti kako bi pružili pomoć i sačuvali svoje dostojanstvo. Jedna osoba koja je posvetila svoj život ovom naporu je Julie McFadden, poznata medicinska sestra specijalizirana za palijativnu i završnu skrb.
Njezina je svrha objasniti proces umiranja, pružiti dovoljno informacija i pripremiti obitelji za ono što je pred njima. Kroz godine izravne skrbi za pacijente, McFadden je razvio stil koji kombinira medicinsko znanje i emocionalno suosjećanje. McFadden vjeruje da postoje dvije opće fiziološke promjene koje se događaju tijekom završnih faza života. Unatoč prividnoj intrigi, ključno je prepoznati da ti fenomeni ne ukazuju nužno na bol ili patnju. Njihovo prepoznavanje može olakšati sposobnost obitelji da ostane smirena i usredotoči se na emocionalnu podršku. Ovaj stil disanja karakteriziraju kratke pauze bez disanja i duboki, brzi udisaji.
Možda se čini da je to alarmantna promjena, ali ključno je prepoznati da je pacijent obično nije svjestan. Parafrazirajte tekst na engleskom: Gubitak kontrole nad regulacijom kisika i ugljičnog dioksida u mozgu. Nepravilni obrasci disanja koji su rezultat zatajenja bitnih funkcija. Ugoda pacijenta je manjkava unatoč neobičnoj buci i uzorku disanja. Medicinsko osoblje može pomoći u izražavanju zabrinutosti od strane članova obitelji, ali obično nema nikakvu ulogu u procesu jer je to prirodni dio procesa.
Druga uobičajena pojava završne faze je samrtni hropac, koji je sličan grgljanju i uzrokovan je nakupljanjem tekućine u dišnim putevima. Refleks koji uključuje gutanje prestaje funkcionirati. Slina i druge tjelesne tekućine nakupljaju se u grlu i dušniku. Zvuk se čuje pri disanju, ali ga bolesnik ne prepoznaje i ne osjeća nelagodu. Medicinski tim može upotrijebiti metode za smanjenje glasnoće zvuka, uključujući promjene položaja tijela ili korištenje lijekova za sušenje sluzi. Razumijevanje fizioloških promjena može ublažiti šok i emocionalni stres. Umjesto panike, članovi obitelji mogu se usredotočiti na pružanje brige, ljubavi i sigurnosti preminuloj osobi.
Praktični savjeti: Budite prisutni – fizički kontakt, blaga izjava ili nedostatak riječi mogu imati značajan utjecaj. Koristite umirujući glas i promovirajte mirno okruženje. Educirajte se – razgovarajte o očekivanim promjenama s medicinskim osobljem. Također, vodite računa o vlastitom emocionalnom stanju – briga za voljenu osobu podrazumijeva i brigu o sebi. Smrt je prirodna komponenta životnog ciklusa, ali nedostatak informacija može dovesti do tjeskobe i nelagode.
Edukacijski proces o preminulima omogućuje obiteljima bolje razumijevanje gubitka te omogućuje miran i dostojanstven konačni odlazak voljene osobe. Razumijevanje da fenomeni poput Cheyne-Stokesovog disanja i samrtnog hroptanja ne ukazuju na patnju, već su dio prirodnog procesa, daje obitelji snagu da ostane pribrana. Mnoge obitelji koje su bile informirane i pripremljene rekle su da je gubitak voljene osobe ublažen iskustvom, te da su posljednje trenutke s voljenom osobom karakterizirali mir, ljubav i prihvaćanje.
