Za danas smo vam spremili jednu jako neobičnu priču, a koja nam dolazi iz Srbije. NAime, radi se o jednom neobičnom braku, a epilog je naime sljedeći…..
U današnjoj priči selimo se u jedno zabačeno mjesto na jugozapadu Srbije, gdje ljudi putuju brže nego što riječi jure kroz jutarnju maglu uz rijeku Lim. Pero Milovanović, obrtnik iz Priboja, pedesetogodišnjak čiji je život i rad godinama bio obilježen velikom usamljenošću, a onda je rješenje potražio u braku, ali ne sa svijetom, već dogovoreni brak iz Albanije najčudniji je obrat u priči.
Pero je bio majstor vodoinstalaterske i grijačke struke, uvijek na poslu, zaposlen, poštovan i cijenjen čovjek u narodu. Imao je svoj dom i imanje; njegov je prihod bio dovoljan, ali nedostajalo mu je ono što se oruđe ne može oblikovati. Srce mu je bilo bez oblika. Dok su se njegovi prijatelji hvalili svojom djecom i unucima, on je večeri provodio sam, a majka mu je šaputala: Tata, kada mogu pozvati svog sina u ovu obitelj? Ovo nije život u kući ovog čovjeka, to je, po njegovom mišljenju, dogovor sa ženom.
Kako mu je to bilo nepodnošljivo i dodatno uznemirujuće od emocija i ženine rodbine, Pero se obratio mešetaru iz sela blizu Tutina. Čovjek, majstor obećanja kao da je trgovac iz snova, obećao mu je “poštenu i mladu Albanku izvrsnih domaćih kvaliteta” da zadovolji domaćina. “Ali, ja imam pravog. Oni ne inzistiraju, samo traže poštovanje”, rekao je broker. Pero je bez puno odgađanja iskašljao 3000 eura. Nije tražio sliku ili čak da razgovara s njom – vjerovao je; nešto što samo usamljeni ljudi mogu učiniti. Stigao je takoreći na dan dolaska, spreman kao za svadbu, sestrina haljina, stari parfem, frizura kod seoskog brijača. Srce mu je lupalo od nade – i zebnje.
U podne se ispred kuće zaustavio automobil albanskih registarskih oznaka. Posrednik i njegova žena su izašli. U tom djeliću sekunde Pero je znao da nije sve u redu. Pred njim je stajala… više nije mlada djevojka, već žena u kasnim četrdesetima, punija, iscrpljena. Posrednik ju je predstavio kao Mirsadu, stvarajući dojam savršene normalnosti. “Ali… ali rekao si da je mlada…” promuca Pero. Mirsada nije razumjela, ali govor njenog tijela je bio jasan. Zurila je u kuću, zatim u njega i rekla nešto na albanskom.
- Posrednik je preveo: Kaže da se želi odmoriti. Kad je Pero pokušao odustati od transakcije, broker se ohladio: “Nema greške. Ako je nećeš, novac se ne vraća.” Mirsada, koja je, činilo se, dobro razumjela, rekla je da ne želi ostati tamo gdje je nepoželjna, ali da joj se mora vratiti čast. Pero je bio zbunjen, razapet između krivnje, ljutnje, razočaranja. Konačno je Mirsada otišla. Ostao je bez supruge i 3000 eura. Priča je završila u cijelom selu. Ljudi su dolazili pretvarajući se da nešto traže, ali sve što su tražili je zaviriti i podijeliti neki oštri komentar. Majka mu je jednostavno rekla: “Jesi li stvarno vjerovao, sine moj, da se ljubav može kupiti?” Pero je zasukao rukave i otišao u konobu, gdje je sjedio zagledan ispred sebe s rakijom.
A njegovi prijatelji, pokušavajući ga utješiti, rekli su: Skupo je platio poduku. Ne želeći prihvatiti poraz, krenuo je prema selu kod Tutina. Našao je posrednika i tražio povrat novca. Odgovor je bio hladan: “Ne je uvijek značilo ne.” Žao mi je, ja sam samo konektor. Nema načina za povratak. Tako je Pero otišao bez papira i bez svjedoka, a samim tim i bez pravde. Svi su ga u selu poznavali, ali to je bilo saznanje koje nije donosilo nikakvu utjehu. Svaki pogled, svaka šala samo su ga podsjećali na njegov neuspjeh. Odlučio je otići daleko od priča, ismijavanja i prošlosti. Budući da je imao rođaka u Beču, zaposlio se u građevini.
Bio je tih, ali vrijedan, radio je danima bez puno riječi. I tamo, u kantini, sreo je Nadu – Bosanku s osmijehom koji nije trebao prijevod. Njih dvoje su se okupili bez posrednika, bez lažnih obećanja, kao dvoje ljudi koji su preživjeli tugu i spremni za pošten početak. Točno nakon godinu dana Pero se vratio u Priboj, ali ovoga puta sa sobom je bila Nadia. Susjedi su ga znatiželjno dočekali: Pero, jesi li se stvarno oženio? jesam. I ovaj put kako treba. Odgovorio je smireno, ali s osmijehom koji je govorio više od riječi. I tako, nakon tolikih razočarenja i gubitaka, Pero je pronašao ono za čim je žudio svih ovih godina od tada, što sada sigurno zna; prava ljubav se ne može kupiti. Samo se pronašlo.
