Sljedeća priča koja nam dolazi iz Bosne i Hercegovine, ganula je mnoge na društvenim mrežama. Naime, ovu kćerku i oca rastavio je zli rat, koji se desio na ovim prostorima 1992 godine….
Odrastajući u obitelji s različitim vjerskim pozadinama – otac musliman i majka pravoslavka, koja je kći svećenika – suočila se s okolnostima koje bi mnogi mogli teško shvatiti. Razlika u njihovim uvjerenjima dovela je do značajnog sukoba unutar obitelji, a sukob njihovih tradicija na kraju je doveo do razdvajanja njezinih roditelja čak i prije njezina rođenja.
Nakon rođenja Aleksandre, njena majka se susrela sa raznim pritiscima i sukobima koji su je naveli da je smjesti u Zvečansku, ustanovu za nezbrinutu djecu, gdje je provela prve dane. Ipak, veza između majke i djeteta na kraju se pokazala snažnijom od svih prepreka s kojima su se suočavali. Intenzivan i emotivan početak njezina života bio je tek uvod u priču koja je nadahnula Alexandru da se posveti pisanju, pretvarajući svoja osobna iskustva u riječi koje povezuju s drugima. Aleksandra Mihajlović trenutno ima različite uloge: ona je spisateljica, profesorica srpskog jezika, gotovo doktor nauka, predana supruga, njegovateljica i baka.
Ispod brojnih naslova krije se život ispunjen izazovima, nedaćama i pobjedama kojih su svjesni samo rijetki odabrani, prvenstveno oni koji su joj najbliži. Mnogi ne znaju da je svoju prvu godinu provela u Zvečanskoj, detalj koji je oblikovao njenu otpornost, suosjećanje i želju da svojim pisanjem motivira i podigne druge koji se susreću sa sličnim problemima. Često se spominjem Danila Kiša koji je rekao: „Da, da sam odrastao u normalnoj obitelji, nikada ne bih postao pisac. Naime, Jelenin otac je bio iz Srebrenice i pripadao je uglednoj muslimanskoj obitelji Selmanagić.
- Majka joj je bila iz obitelji Blažić, koja je također imala katoličke korijene i podrijetlom iz Bratunca. Unatoč stalnim previranjima devedesetih, granice su već bile povučene. U tom kontekstu sama ideja počela je izazivati važna pitanja i sa srpskog i sa muslimanskog stanovišta. “Kada je istina isplivala na površinu, moja majka je brzo premještena u Beograd kod moje tete, poznate stomatologinje, dok mi je ujak bio profesor i oftalmolog na Medicinskom fakultetu. Čak i uz tu pomoć, obitelj me nagovarala da razmišljati o posvojenju. Bila je to najveća poteškoća za moju majku.
Mlada i bez posla, našla se u nesigurnoj situaciji — suočena s trudnoćom koju nitko nije razumio i djetetom koje su obje strane odbacile, zbog čega je razmišljala o odlasku. ja u Zvečanskoj”, razmišlja Aleksandra Mihajlović, koja je vlastita iskustva iskazala kroz likove u svom debitantskom ostvarenju “Čaranje, čaranje, virenje. Aleksandra, trenutno profesorica srpskog jezika i književnosti u srednjoj školi i majka dva odrasla sina, prisjeća se: „Zahvaljujući Techinoj pomoći moja majka je dobila posao u pančevačkom vodovodu. Našla je sobu i došla po mene iz Zvečanske.
U tom periodu moja teta, sestra moje majke, ponudila je koliko god je mogla pomoć, nasuprot tome, moj ujak se povukao, misleći da moja majka preuzima preveliki rizik prihvaćajući me. Sa 16 godina sam otputovala u Sarajevo u potragu za ocem. Dao joj je svoje prezime, ali je šutio o mnogim drugim aspektima. Dok se obitelj Blažić brinula o njoj, obitelj Selmanagić je nikada nije prihvatila. Unatoč tome, osjećala je stalnu želju da otkrije svoj potpuni identitet, a ponovni susret s ocem bio je posljednji element koji joj je trebao. U toj dobi odlučila ga je pronaći, ostavljajući po strani sve osjećaje krivnje.
Majka je oštro reagirala, smatrajući da mi je sastanak nepotreban. Djelovala je zabrinuto, vjerojatno zabrinuta za moju emocionalnu stabilnost i možda pomalo samousredotočena. S vremenom su se moj djed i drugi počeli pitati osjećam li prazninu, preporučivši mi da se povežem s ocem. Iskoristio sam priliku da ujaku pojasnim da nedostatak oca spada u psihološki koncept koji se naziva električni kompleks. Izjavio sam da je traženje očinske figure potpuno normalno i ne šteti nikome koga se to tiče.
Krenula je na put pješice od Pančeva do Beograda, a zatim dalje do Sarajeva, odlučna u namjeri da pokaže istinsku želju da ga vidi. Nakon što je postalo očito da je njezina odlučnost nepokolebljiva i da su se okolnosti značajno promijenile, ujak joj je pomogao da stigne u očev posao, gdje se i susreo. Kad sam ušao u njegov ured, zatekao sam ga kako sjedi za prostranim konferencijskim stolom. Očekivao sam drugačiji rezultat, onaj koji bi mogao stvoriti vezu među nama. Naš je razgovor završio u emotivnoj i toploj noti, uz iskrenu obvezu da se često sastajemo i održavamo kontakte. Ostao sam u toj nadi, jer sam vječni optimist koji vjeruje u pozitivne ishode. Kao što je spomenuto u “Čaroliji”, “Ja sam veliki vjernik, vjerujem u čuda.
” Zaista sam žudio za čudom. Nažalost, nije se odvijalo kako sam zamišljao. Tada je Aleksandar posljednji put vidio oca sa 16 godina. Na promociji knjige u Sarajevu dogodio se neočekivani susret. Aleksandra je imala nevjerojatan susret s članovima obitelji koje dotad nije poznavala. Iako ima dvije polusestre s očeve strane s kojima joj nedostaje komunikacije, oduvijek je žudjela za uspostavljanjem veze s njima. Osim toga, upoznala je brata i sestru svoje tetke u događaju koji se činio gotovo filmskim.
“Kada je izašao moj prvi roman, htjela sam da promocija u Sarajevu bude izuzetna, jer taj grad za mene ima veliki značaj. Događaj je okupio veliki broj posjetilaca, uključujući i one koji su doputovali iz Bratunca i Srebrenice”, prisjetila se Aleksandra. Aleksandri je rastanak s ocem teško pao. 2011. je preminuo, a njezin posljednji pokušaj da se poveže s njim ostao je bez odgovora. Nekoliko godina prije njegove smrti, pokušala je doprijeti do njega, ali ta se razmjena pretvorila u jedno od najtežih iskustava u njezinu životu.
Nakon što je otkrila da je teško bolestan, odlučila mu je napisati pismo. Ubrzo joj je postalo jasno da se on radije ne upušta u komunikaciju jer ima svoje razloge za takvu odluku. Kako je vrijeme prolazilo, odgovora nije bilo. To je označilo kraj njezine duboke čežnje za bliskom vezom s ocem. Moj roman ‘Zapričavanje’ počinje pismom upućenim mom ocu”, priča Aleksandra. “Otkrio sam da je teško bolestan i da mu je preostalo ograničeno vrijeme.”
I dalje sam gajio nadu da ćemo se konačno sresti i porazgovarati, pa sam mu napisao pismo, vjerujući da će neka kozmička sila omogućiti naš ponovni susret. Do tog susreta, nažalost, nije došlo. Aleksandra je do sada objavila pet knjiga, od kojih su tri romana, knjiga za djecu i zbirka poezije. Trenutno je angažiran na izradi enciklopedije koja se bavi srednjovjekovnim srpskim vladarima, ističući svoju predanost temama iz povijesti i kulture.
