– Mika Antić je osoba čiji se citati najviše koriste na društvenim mrežama. Jednostavno, imaju smisao, imaju dobinu, i svaka njegova riječ ima za cilj nešto za postići. Slijedi i priča o njegovom životnom putu, i kako je na kraju skončao svoj život…..
Iza ovog “posljednjeg boema 20. stoljeća” kriju se bezbrojne pjesme i priče. Mika je život proživio na autentičan i jedinstven način, tako je i otišao. U “Sutra poslije djetinjstva” Nemanja Rotar, čiji je ujak bio Mika Antić, prepričava nevjerojatnu priču koja se odvijala neposredno nakon smrti slavnog umjetnika. Istog dana kada mu je uručena nagrada Avnojeva, Mika Antić preminuo je u bašti svoje rezidencije u ulici Mihaila Babinka u Novom Sadu.
U to se vrijeme borio s rakom čeljusti, zbog čega mu je kirurški odstranjen dio jezika. Mišljenja o Miki Antiću su različita, jedni ga smatraju jednim od naših najboljih pjesnika, a drugi ga više cijene kao filmskog redatelja; ipak su ga njegovali najugledniji beogradski boemi. Prije svega, gospodin iz čijeg su pera nastali istančani stihovi zapamćen je kao izniman umjetnik, obdaren izuzetnim talentom. Svoje je radove stvarao bez napora sve dok mu bolest nije iz temelja promijenila život…
Iako je otišao iz ovog života prije 37 godina, njegovi stihovi, pjesme i priče i dalje odjekuju, dajući naslutiti da Mikina prisutnost traje. Istog dana kada je Miroslav dobio nagradu Avnojeva, preminuo je u bašti svoje kuće u Ulici Mihaila Babinka u Novom Sadu. U to vrijeme već se borio s rakom čeljusti zbog čega su mu kirurzi odstranili dio jezika. Pjesnik je teško podnosio stvarnost da je izgubio sposobnost govora. Kao odgovor, okrenuo se žestokom piću i, s gotovo opsesivnim žarom, bavio se slikanjem.
Mika Antić je rekao: „Pozivam vas da sami kreirate moju biografiju. Tako mogu doživjeti brojne živote i uistinu biti najživlji među živima. Mika Antić važio je za pop-zvijezdu svog doba, statusu pridodatom burnom načinu života, prazninom u beogradskim društvenim krugovima, a na kraju i turnejom s Tomom Zdravkovićem. Sam Miroslav Antić je ovako opisao svoj život: Rođen sam 1932. godine u selu Mokrin, u severnom Banatu, gde sam pohađao i osnovnu školu. Srednjoškolske godine proveo sam u Kikindi i Pančevu, a potom i studije u Beogradu. Trenutno živim u Novom Sadu. To je bit moje biografije.
Iskreno, često govorim drugima da mi još uvijek nedostaje prava biografija — onakva kakvu želim imati — unatoč brojnim knjigama koje sam napisao, izložbama koje sam održao, filmovima koje sam producirao, dramskim tekstovima koje sam napisao, i članke kojima sam pridonio. Svako jutro se nadam da ću se upustiti u stvaranje značajne biografije, one koja bi poslužila kao izvor, ako ne nekome drugome, barem učenicima u školi, koji nažalost moraju učiti o životu jednog pisca. Nedvojbeno bih bio najgori student jer nisam savladao ni vlastitu životnu priču. Bavio sam se raznim zanimanjima: bio sam zidarski pomoćnik, fizički radnik u pivovari, kotlovničar na pristaništu, mornar i kazališni redatelj.
Radio sam s vodovodnim i kanalizacijskim sustavima, kompresorima i drvetom; Znam graditi krovove, glumio sam u lutkarskom kazalištu, izrađivao lutke, vodio televizijske emisije. Mika Antić, kojeg često nazivaju vječitim dječakom domaće poezije, sebe je često nazivao najgorim učenikom jer smatra da tek treba u potpunosti shvatiti lekcije života. Svoj književni doprinos donio mu je mnoštvo priznanja, poput dvije nagrade “Neven” – jedne za životno djelo u dječjoj poeziji – uz Goranovu nagradu, Sterijina nagrada, Zlatna arena za scenarij, Nagrada oslobođenja Vojvodine, i Sedmojulska nagrada Srbije. Uz to, odlikovan je i Ordenom zasluga za narod.
Istog dana kada mu je uručena nagrada Avnojeva, Mika je preminuo u bašti svoje kuće u ulici Mihaila Babinka u Novom Sadu. Do tada je bio teško bolestan, patio je od raka čeljusti, zbog čega su mu kirurzi morali odstraniti dio jezika. Rečeno je da je češnjak teško podnosio gubitak sposobnosti govora. Proživljavao je značajne poteškoće i često se okretao alkoholu, ali je s izuzetnim žarom uronio u slikarstvo. Tijekom tog razdoblja proizveo je niz zadivljujućih umjetničkih djela suncokreta koje je nazvao “Boje sunca”.
Miješanjem okera sa zlatnom prašinom, Mika je postigla prepoznatljivu nijansu. Naposljetku je preminuo sa zlatnom prašinom koja mu se još uvijek držala na rukama; unatoč pokušajima da ih se očisti, zlatna prašina ostala je neuklonjiva. Na odru je pjesnik počivao blistavih ruku koje su podsjećale na lik iz biblijske priče. Mika je otišao u sljedeće kraljevstvo sa zlatnim rukama, simbolom koji priliči ovoj izvanrednoj osobi.
