Vjerujemo da ste do sada na društvenim mrežama, mogli da pročitate jako puno neobičnih priča, a koje su vas jednostavno ostavljale bez daha. Sljedeća, koju vam donosimo je baš takva….
Svim je jasno da su sahrane i sprovodi trenuci tuge, tišine i dubokog poštovanja. No, jedan ispraćaj u Hrvatskoj zauvijek će ostati upamćen po svojoj jedinstvenosti i snažnom emotivnom dojmu koji je ostavio. Umjesto uobičajenih riječi sveštenika i klasičnih žalobnih tonova, zvuk trube i melodija omiljene pjesme pokojnika prekinuli su tišinu. I to ne bilo koja pjesma – već vesela, životna numera koju je on za života često pjevušio i rado slušao.
Iako se sahrane tradicionalno doživljavaju kao dostojanstveni i tihi oproštaji, događaj u Rogoznici, malom primorskom mjestu u Hrvatskoj, izazvao je veliku pažnju javnosti i izazvao snažne emocije na društvenim mrežama. Naime, tokom ispraćaja jednog omiljenog mještanina, umjesto klasičnih pogrebnih melodija, okupljeni su čuli tamburaše kako izvode pjesmu “Volim piti i ljubiti”, u originalu izvođenu od strane Siniše Vuce.
U trenucima tuge, kada su rodbina i prijatelji stajali okupljeni oko kovčega, tonovi te vesele pjesme probili su tmurnu atmosferu. Iako nije bilo smijeha ni plesa, mnogi su osjetili tiho olakšanje i iskrenu toplinu – kao da je taj neočekivani čin donio iskru pokojnikovog duha među prisutne. Video snimak, koji je ubrzo objavljen na profilu hrvatskog medija “24sata.hr”, postao je viralan i pokrenuo brojne rasprave.
Reakcije su bile podijeljene. Dok su neki izrazili negodovanje, smatrajući da takva pjesma ne priliči ozbiljnosti sprovoda, drugi su ovu gestu doživjeli kao autentičan i duboko ličan izraz poštovanja. Komentari poput: “Sahrane su postale kao svadbe” ili “Gubi se osjećaj tradicije i tuge” jasno pokazuju koliko su mišljenja različita. No, jednako glasni bili su i oni koji su stali u odbranu ovog čina: “Čovjek je pesmom rekao sve”, napisao je jedan korisnik.
Prema riječima bližnjih, pokojnik je bio poznat kao vedra, nasmijana osoba koja je voljela društvo, pjesmu i veselje. Njegova posljednja želja bila je da ga isprate tamburaši, s pjesmom koja je odražavala njegov duh. Porodica i prijatelji su znali za ovu želju i odlučili su je ispoštovati bez obzira na moguće negativne komentare.
Ova situacija otvara i važnu društvenu temu – kako se mijenjaju rituali oproštaja i šta danas znači sjećanje na preminule. Dok su sahrane nekada bile strogo formalni događaji, danas sve više ljudi teži personalizovanom oproštaju, koji odražava njihovu ličnost, stavove i životnu filozofiju. Jer, ako je neko živio slobodno, otvoreno i s osmijehom, zašto bi njegov posljednji oproštaj bio suprotan tome?
Tamburaši koji su izveli pjesmu nisu željeli davati izjave, ali iz bliskih krugova saznaje se da je cijela zamisao izvedena s poštovanjem i u potpunom dogovoru s porodicom. Iako pjesma ima veseo ton, tog dana je nosila posebnu težinu – slavljenje života čovjeka koji je znao šta voli i kako želi biti zapamćen.
Kroz ovaj slučaj, Rogoznica je pokazala da smrt, iako bolna i teška, ne mora uvijek biti samo tama i tišina. Za neke, ona može biti trenutak svjetla, zvuka i uspomena koje govore o bogatom i ispunjenom životu. I možda, baš tada, pjesma ima više smisla nego tišina.
