Čovjek kojeg su ispratili toga dana bio je poznat po tome da nikada nije volio pravila. Njegovi najbliži su otkrili da je još za života izrazio jasnu želju njegov oproštaj ne smije biti obilježen tišinom i tugom, nego pjesmom koja će podsjećati na lijepe trenutke i život koji je proživio punim plućima.
I dok se sahrane najčešće vežu uz suze, tišinu i stroge rituale, ponekad postoje oproštaji koji poprimaju sasvim drugačiji ton. Takav trenutak zabilježen je u malom primorskom mjestu Rogoznica, gdje se od preminulog čovjeka oprostilo na način koji je iznenadio mnoge, ali i dirnuo srca prisutnih. Umjesto klasične tišine i žalopojki, prostorom groblja odzvanjali su zvuci tamburica, a stihovi nisu tugovali zbog kraja, već su slavili ono što je on za života predstavljao – radost, slobodu i ljubav prema životu.
- Na tom sprovodu nije bilo stroge ceremonije predvođene sveštenikom niti namrgođenih lica. Atmosferu je ispunila pjesma „Volim piti i ljubiti“, vesela i živahna melodija koja je, prema riječima porodice, bila omiljena pokojniku. Njegovi najbliži naglasili su da je takav ispraćaj bio njegova posljednja želja. Nije htio suze i crnilo, nego osmijehe, tople uspomene i pjesmu koja će odraziti način na koji je živio – slobodno, bez zadrške i punim srcem.
Na snimku koji se ubrzo proširio društvenim mrežama vidi se grupa ljudi okupljena oko kovčega. Niko nije plesao niti se smijao naglas, ali se u zraku osjećala posebna toplina i zahvalnost prema čovjeku koji je, kako su govorili prijatelji, bio poznat po svojoj zaraznoj energiji. Opisivali su ga kao osobu koja se nije držala ustaljenih pravila i koja je čak i svoju smrt doživljavala kao priliku da ostane vjerna sebi.
„Htio je da se smije kad ode, a ne da se plače“, rekao je jedan od prisutnih, dodajući da pokojnik nikada nije želio biti dio stroge formalnosti koja često prati ovakve trenutke. Njegov ispraćaj bio je samo produžetak životne filozofije – sloboda i radost važniji su od okova tradicije.
- Reakcije na ovakav oproštaj bile su podijeljene. Na internetu su se nizali komentari – neki su se pitali je li prikladno da vesela pjesma prati nečiji odlazak, dok su drugi pružali podršku porodici i isticali da je pokojnik zaslužio da ga isprate baš onako kako je njemu bilo najdraže. „Ako je to bila njegova želja, zašto mu je ne ispuniti?“ glasio je jedan od komentara u odbranu ovakvog nekonvencionalnog oproštaja.
Porodica je potvrdila da je prisustvo tamburaša dogovoreno uz punu saglasnost svih članova. Nije to bio hir niti pokušaj da se privuče pažnja, već iskrena namjera da se oda počast čovjeku koji je svoj život proživio autentično i želio da tako bude i njegov posljednji ispraćaj.
- Ovakvi događaji otvaraju pitanja o tome kako bi savremeni oproštaji mogli izgledati. Sve više ljudi razmišlja o personalizovanim ispraćajima koji odražavaju njihov karakter. Umjesto klasične crnine i žalopojki, neki biraju muziku, fotografije i video prezentacije koje oživljavaju njihove najljepše trenutke. Drugi odlučuju da se novac predviđen za cvijeće donira u humanitarne svrhe, dok pojedini žele da ih isprati baš ona pjesma koja ih je pratila kroz život.
Postoji nešto oslobađajuće u tome da smrt prestane biti tabu tema. Kada ispraćaj postane proslava života, a ne samo žaljenje zbog njegovog kraja, stvara se prostor za istinski emotivan oproštaj. Umjesto tišine koja opterećuje, ostaje melodija koja podsjeća na sve lijepe trenutke koji su prethodili tom rastanku.
Toga dana u Rogoznici, pjesma „Volim piti i ljubiti“ poprimila je potpuno novo značenje. Iako veselog i pomalo šaljivog tona, pretvorila se u odu životu i simbol radosti jednog čovjeka koji nije želio da njegov odlazak bude obilježen tugom. Poruka je bila jasna: smrt ne mora značiti kraj, niti mora biti obavijena tišinom. Ona može biti i pjesma, znak sjećanja na jedinstvenu ličnost i način na koji je hodala ovim svijetom.
U vremenu kada ljudi sve više teže autentičnosti čak i u najosjetljivijim trenucima, ovaj događaj nas podsjeća da ni posljednji ispraćaj ne mora biti uniformisan. Ako je nečiji život bio unikatan, možda bi takav trebao biti i njegov oproštaj. Među zvucima tamburice, u društvu onih koji su ga voljeli, ostala je zauvijek sačuvana priča o čovjeku koji je volio – piti, ljubiti i, na kraju, biti ispraćen onako kako je želio.
