Na vrućem asfaltu pored male benzinske pumpe, strpljivo je čekala kraj smene. Iako je radila običan posao, njen susret s nepoznatim muškarcem tog popodneva promenio je sve,tok ove priče možete pročitati u nastavku teksta.

Na vrućem asfaltu pored male benzinske pumpe, sunce je gotovo vuklo iz zemlje svaki trag vlage. Emily je stajala za pultom, brišući ga, povremeno podižući pogled prema satu, čekajući kraj smene. Bila je to tiha, vredna devojka, uvek nasmejana i spremna da pomogne svakom ko je zatraži. Iako je radila posao koji mnogi ne bi smatrali zanimljivim, Emily je uvek bila posvećena svojim obavezama, uverena da i mali gest može napraviti razliku.

  • Tog popodneva, na pumpu je svratio stari kamion. Iz njega je izašao mršav čovek sa iznošenom jaknom i iscrpljenim očima. Zatražio je samo deset dolara goriva. Emily je brzo primetila da je njegov novčanik gotovo prazan, sa samo nekoliko sitnih novčanica u njemu. Bez mnogo razmišljanja, odlučila je da preuzme stvar u svoje ruke. Umesto da samo naplati transakciju, poništila je unos i sama stavila dvadeset dolara iz svog novčanika.

„Dovoljno da stignete do cilja,“ rekla je sa osmehom, nadajući se da će mu to olakšati put. Čovek je na trenutak zastao, a oči su mu zasjale. U tišini je rekao: „Idem kod ćerke… na operaciju.“

Emily je samo klimnula glavom, i uz osmeh mu poželela srećan put, nadajući se da će sve proći u najboljem redu. Međutim, ubrzo nakon toga, menadžer je izašao iz kancelarije, ljut kao tigar. „Zar si upravo poklonila gorivo?“ upitao je besno.

„Platila sam svojim novcem,“ odgovorila je Emily mirno, ali sa tugom koja je već počela da se stvori u njenim očima.

„Ne zanima me! Ovo je krađa,“ odgovorio je menadžer. „Otpuštena si.“ Emily je stajala pored kase, srce joj je bilo ispunjeno tjeskobom, a oči su joj bile pune suza. Ništa nije mogla da kaže. Osetila je tugu zbog toga što je izgubila posao, ali i zbog činjenice da je učinila nešto ispravno.

Međutim, tada su se začule sirene. Na parkingu se zaustavila duga limuzina, a vrata su se otvorila. Iz nje je izašao stariji čovek u belom odelu, oslonjen na štap. Bio je to gospodin Reynolds, vlasnik franšize.

„Gde je Emily?“ upitao je mirno, sa blagim, ali odlučnim tonom.

Menadžer je požurio da mu priđe. „Gospodine Reynolds, upravo sam je otpustio. Dala je gorivo besplatno nekom čoveku…“

„Mojem sinu,“ prekinuo ga je Reynolds hladno, bez ikakvog traga ljutnje u glasu.

Menadžer je bio zatečen. „Vašem… sinu?“

„Da,“ odgovorio je Reynolds. „Moj sin je otišao u bolnicu jer je njegova ćerka bila na operaciji. Pozvao me je i rekao da mu je jedna mlada žena pomogla kad mu je ponestalo novca.“

Reynolds se okrenuo ka Emily, koja je stajala pored kase, zbunjena i uplakana. Sa zahvalnošću u glasu rekao je: „Hvala ti. Zbog tebe je stigao na vreme. Ti si razlog što je moja unuka imala oca pored sebe kad se probudila iz operacije.“

Emily je jedva uspela da izgovori: „Drago mi je da je sve u redu, gospodine.“

„Ne samo da nisi otpuštena,“ rekao je Reynolds sa osmehom, „nego ćeš od danas biti menadžer ove pumpe. A ti,“ okrenuo se prema Simmonsu, „si slobodan da ideš – zauvek.“

Simmons je pobleo, ali nije smeo da progovori. U tom trenutku je bio svestan da je izgubio mnogo više od jedne pozicije. Reynolds je iz džepa izvadio ček i predao ga Emily. „Ovo je bonus za tvoj gest. Kompaniji su potrebni ljudi koji znaju šta znači biti čovek,“ rekao je uz blag pogled.

Emily je drhtala dok je uzimala ček. Njeno srce je kucalo od olakšanja, i činilo se da je ceo svet postao svetliji u tom trenutku.

Kasnije te večeri, dok je sedela na verandi sa hladnim čajem, posmatrajući zalazak sunca, Emily je pomislila kako ponekad najgori trenuci u životu mogu otvoriti vrata ka nečemu mnogo većem i vrednijem. U tom trenutku, shvatila je da je učinila pravu stvar, i da je sve imalo svoj razlog

Preporučeno