Ns internet portalima se svakodnevno mogu pronaći razne priče sa svih strana svijeta koje nam se čine i više nego nevjerojatnim. Jednostavno, imamo nekih ljudi koji su itekako posebni na svoj način, da im se okolina i više nego čudi. Danas govorimo o jednoj porodici iz Turske, koja je postala ne samo čudo, nego jedan veliki fenomen.
Obitelj Ulas iz jugoistočne Turske privukla je globalno zanimanje zbog svog izvanrednog talenta za četveronožno kretanje, osobine koja je odsutna kod suvremenih ljudi. Ovaj jedinstveni hod poput medvjeda zapanjio je i zaintrigirao znanstvenike, što je dovelo do istraživanja o njegovom izvoru, posljedicama i potencijalnoj važnosti u razotkrivanju misterija ljudske evolucije.
Znanstvena zajednica obratila je pozornost na obitelj Ulas nakon što je grupa turskih istraživača objavila rad u kojem je istaknuto jedinstveno stanje koje pogađa više članova obitelji. Od 19 djece koju su rodili Resita i Hatija Ulas, nevjerojatnih 12 pokazalo je značajan “invaliditet” karakteriziran hodanjem na sve četiri. Ovo stanje, poznato kao neprogresivna kongenitalna cerebelarna ataksija, praćeno je blagim intelektualnim oštećenjem i izazovima u održavanju ravnoteže tijekom hodanja. Neki stručnjaci sugeriraju da četveronožni hod braće i sestara Ulas pruža uvid u našu davnu prošlost, nalik načinu na koji su se kretali rani ljudski preci. No, za razliku od primata, članovi obitelji Ulas ne hodaju rukama, već se oslanjaju isključivo na svoje žuljevite dlanove.
Mukotrpna i neortodoksna priroda hodanja na ovaj način dodatno je ilustrirana njegovom primjenom kao testa izdržljivosti unutar američke vojske. Ipak, za ovu zagonetnu obitelj to je njihova svakodnevica.
Izraz “obrnuta evolucija” upotrijebili su neki znanstvenici za opisivanje ovog fenomena, iako je naišao na protivljenje drugih stručnjaka koji tvrde da na njega utječu i genetski i okolnosti. U provinciji Hatay, koja se nalazi u južnoj Turskoj blizu sirijske granice, četiri sestre po imenu Safie, Hacer, Senem i Emine, zajedno sa svojim bratom Huseinom, godinama su podnosile muke od strane okrutnih seljana. Bili su podvrgnuti fizičkom zlostavljanju, uključujući kamenovanje i verbalno ponižavanje uz pogrdne uvrede.
Tragično, šesti brat ili sestra prerano je preminuo u dobi od pet godina, unatoč tome što je također hodao na sve četiri. Ženske članice obitelji Ulas zbog poruge s kojom se suočavaju nastoje ostati u neposrednoj blizini svog doma. Međutim, znanstvenici koji su istraživali povijest obitelji otkrivaju da njihov brat povremeno odlazi nekoliko kilometara dalje, upuštajući se u osnovne interakcije sa susjednim seljanima. Iako niti jedna od pet osoba, sada u dobi od 25 do 41 godine, nije stekla formalno obrazovanje, uspjeli su steći dovoljno znanja kurdskog da komuniciraju sa svojom rodbinom. Zagonetna egzistencija ove obitelji ostala je skrivena od ostatka svijeta sve do 2005. godine kada su dva britanska znanstvenika slučajno naišla na neobjavljeni rad turskog profesora.
Evolucijski biolog Uner Tan predložio je poremećaj poznat kao Uner Tanov sindrom, za koji turski znanstvenici nagađaju da je oblik “obrnute evolucije”. Ovaj sindrom karakteriziraju osobe koje hodaju četveronoške i imaju značajne poteškoće u razvoju.
Nakon što je osobno upoznao i pomno promatrao obitelj Ulas, britanski psiholog Nicholas Humphrey žestoko je kritizirao i osudio teoriju kao “neodgovornu” i “uvredljivu”. Braća i sestre, koji su svi pogođeni kongenitalnim oštećenjem mozga poznatim kao cerebelarna ataksija, bore se s održavanjem ravnoteže na dvije noge, što rezultira njihovim oslanjanjem na puzanje za motorički razvoj. Međutim, znanstvenici tvrde da samo ovo objašnjenje nije “adekvatno”, budući da vjeruju da vanjski čimbenici i okolina igraju značajniju ulogu u njihovom stanju.
U dobi od devet mjeseci djeca prelaze s puzanja na rukama i koljenima na jedinstveni oblik kretanja poznat kao “puzanje medvjeda”, koristeći i ruke i noge. Od samog početka bilo je vidljivo da postoje posebnosti u stilu puzanja ove djece. Moguće je da su neki od njih imali problema s ravnotežom, vjerojatno zbog njihove nekonvencionalne strukture kostiju. Profesor Humphreys se izrazito ne slaže s ocjenom profesora Tana o stanju ove obitelji kao “devoluciji” ili nazadovanju u evoluciji. Takav je opis smatrao ne samo znanstveno neodgovornim nego i duboko uvredljivim za obitelj. U dokumentarcu je profesor Humphreys izrazio svoje negodovanje i razradio svoje stajalište.
Vidljivo je da je majka imala niz brzih trudnoća te da je u samo pet godina rodila sedmero djece. Zanimljivo je da je četvero od te djece kasnije razvilo sposobnost hodanja na sve četiri. Iako se ovo može činiti izvanrednim, služi kao snažan podsjetnik na značajan utjecaj koji kultura može imati na naš razvoj. Kako nastavljamo otkrivati ograničenu ulogu genetike u oblikovanju našeg ponašanja, postaje jasno da su naši postupci i sklonosti kao djece i odraslih pod snažnim utjecajem vanjskih čimbenika, a ne predodređeni našim genima.
