– U današnje vrijeme, sve veći procenat osoba se odlučuje za život na selu. Jednostavno, skupoća u gradu, inflacija raste, a na selu ipak možete nešto privrediti, i napraviti da vam život bude ugodniji….
U podnožju Kopaonika, Željina i Goča, u sjeverozapadnom dijelu općine Aleksandrovac, smjestio se zaselak obitelji Knežević, zvani Kavrić. S bogatom poviješću koja se proteže preko 200 godina, ovo je selo pretrpjelo oba svjetska rata i njime su prošli bezbrojni vojni putevi, utjelovljujući zadivljujuću i opsežnu priču. Dom je tisućama intrigantnih priča, s još više pojedinaca koji su barem jedan dan proveli u njegovom zagrljaju. Godine 1937. Ladislav i Julije Dajč završavaju medicinsko obrazovanje, a samo dvije godine nakon toga dobivaju mjesto u Aleksandrovcu Župskom.
Imali su pristup prizemnici u kojoj su u prizemlju bile ordinacija i ljekarna, dok su na katu bile dvije prostorije. Marljivim trudom brzo su stekli naklonost lokalne zajednice i stekli dragocjeno iskustvo. “Rat ih je doveo na to mjesto, a odatle kreće kinematografska priča o obitelji Dajč/Doron”, počinje priču za NIN Sanja Arsić, diplomirana arheologinja i potomak pojedinaca koji su bili ključni na Julijinom putu. U lipnju 1941. okupacijske vlasti su ih smijenile, što je rezultiralo njihovim iseljavanjem iz kuće. Do ljeta 1942. postali su dio grupe zatvorenika koja je uspjela pobjeći iz radnog logora i potražiti utočište u šumama. Nažalost, u prosincu Julija nije mogla ostati s grupom zbog poodmakle trudnoće.
- Uz pomoć člana grupe dovedena je u kuću Predraga i Stane Zdravković, gdje je ostala šest tjedana. Borivoje Bondžić je jednog dana posjetio kućanstvo Zdravkovića i dojavio im da se sprema racija u selu jer im je netko dojavio o skrivanju trudne Židovke te je osigurao nekoga da joj pomogne. Nažalost, osoba koja je trebala otpratiti Juliju nije se pojavila. Nakon toga Julija je preseljena u kuću Borivoja i Grozdane Bondžić, gdje je ostala tjedan dana. Blizina Nijemaca koji su često prolazili kraj njihove kuće predstavljala je značajnu prijetnju za Juliju, pogotovo ako bi rodila. Slijedom toga, Borivoje je donio odluku da Juliju preseli u Latkovac kod obitelji Knežević. Za to vrijeme kod Zdravkovića se odvijala prava drama.
U Predragovoj kući nijedna Židovka nije otkrivena; međutim, druga žena u blizini rodila je i zamalo je odvedena pod sumnjom da je Židovka. Unatoč tome, Predrag se našao u zatvoru u Kruševcu. Dok je čekao egzekuciju, čuvar je shvatio da nisu utvrđeni nikakvi dokazi o krivnji, što mu je omogućilo bijeg. Priča se da se Predrag kući vratio sijede kose, pošto je potpuno oćelavio. Dana 3. ožujka 1943. Julija je stigla u dom Milenije i Slobodana Kneževića.
“Utočište su joj pružili moji preci Kneževići. Ona je 4. ožujka 1943. u jednoj od kuća u Latkovcu rodila sina i dala mu ime Miloš, pravim srpskim imenom Kneževića. No, on je nosio to ime samo do 1951. godine, kada su se njegova majka i on vratili u Izrael i bili su obaviješteni da ga treba promijeniti, jer nije imalo značaja. U Izraelu postoji običaj koji zahtijeva da svi imaju ime koje nosi značenje Ilan je ispričao sa mnom da se osjećao jako tužno kad je imao osam godina kada je saznao da mora promijeniti ime.
Preimenovali su ga u Ilan Doron (Ilan na hebrejskom znači ‘drvo’, što simbolizira stabilnost, rast i snagu, dok Doron prevodi). na „poklon“), što mu je objašnjeno kao najbliža alternativa njegovom prethodnom imenu“, prepričava Arsić za NIN. Našoj sugovornici poznata je cijela priča o Židovki i njezinom djetetu u Latkovcu, koju je čula od svoje bake, a napominje da ju je često dijelila sa sestrama kao alternativu pričama za laku noć. Priča nas je jako oduševila jer smo znali i mjesto i kuću u kojoj je rođena židovska beba. Uvijek sam vjerovao da je moja baka uljepšavala određene detalje kako bi poboljšala pripovijest.
Ipak, kad sam ostarjela i otkrila Julijina pisma, shvatila sam da je baka jednostavno prepričavala jasne činjenice. „Malo im je materijalnog bogatstva, a duhovno su bili nevjerojatno imućni. Teško mogu zamisliti izazove koje su podnosili u to ratno vrijeme. Moja baka je često pričala kako su se partizanska, četnička i njemačka vojska svakodnevno izmjenjivale u selu. Kao krojačica bila je primorana da izrađuje uniforme i padobrane za obje strane.
Kada se pročulo da se partizani približavaju selu, u podrumu jedne sobe u crvenoj kući u Slatkovcu imala je mali bunker u kojem je skrivala četnike. tkanine i obrnuto podizanjem poda. Opasnost je bila stalno prisutna, jer se selo nalazilo na glavnoj cesti, pa ih nije mogla zaobići vojska. Da bi smanjili rizik od otkrivanja Židovke koju su skrivali, obukli su je u ruho lokalnih žena i nazvali je Rada”, priča za NIN Sanja Arsić. “2006., kad smo započeli obnovu sela, otkrio sam ova pisma gurnuta u ladicu starog kredenca.
Bilo ih je ukupno petnaestak, a sva su poslana tijekom šezdesetih i sedamdesetih. Svako je pismo završavalo istim osjećajem: njezin sin Ilan je žudio posjetiti svoje rodno mjesto, želja koja je na kraju ostala neispunjena. Arsić ističe da je tek u tom trenutku shvatila da je bakina priča za laku noć ukorijenjena u stvarnosti i razmišljala je kako bi bilo divno locirati čovjeka koji je porijeklom iz tog kraja. Unatoč uvjerenju da će ući u trag židovskoj bebi iz bakinih priča, sada već odrasloj osobi, biti jednostavan zadatak, Arsić je ubrzo shvatila da se vara.
