U nastavku našeg današnjega članka, donosimo vam jednu sjajnu priču, a koja nam dolazi iz Bosne i Hercegovine. Evo o čemu se ovdje konkretno radi…..
Na prostoru kakav je Balkan, bogatom istorijom i duboko ukorijenjenim kulturnim i vjerskim identitetima, svakodnevni život često se prepliće sa izazovima međuvjerskog razumijevanja i suživota. Dvije najzastupljenije vjerske zajednice u ovom dijelu Evrope jesu islam i pravoslavlje, koje ne dominiraju samo brojem sljedbenika, već i oblikuju društvene norme, običaje, pa i međuljudske odnose. Upravo zbog te raznolikosti, javlja se niz pitanja i dilema u svakodnevnim susretima, posebno kada se radi o prijateljstvima i porodičnim vezama među pripadnicima različitih vjera.
Jedno od takvih pitanja, koje u posljednje vrijeme izaziva sve više pažnje javnosti, tiče se vjerskih obaveza i granica međureligijskog učestvovanja. Naime, može li musliman biti kum na pravoslavnom krštenju? Naizgled jednostavno pitanje krije mnogo dublje teološke i kulturne slojeve.
Na ovu temu oglasio se dr. Elvedin Pezić, ugledni islamski teolog i doktor znanosti s Fakulteta islamskih nauka, poznat po svom aktivnom djelovanju na društvenim mrežama gdje odgovara na brojna pitanja vjernika. Povodom konkretne situacije u kojoj je jedan musliman upitan od strane bliskog pravoslavnog prijatelja da bude kum njegovom djetetu, dr. Pezić je dao jasan i odlučan odgovor: takva uloga nije dozvoljena muslimanu.
U svom obrazloženju pozvao se na temeljne principe islamskog vjerovanja, ističući da je koncept Božanske trojice u kršćanstvu u suprotnosti s islamskim učenjem o Božjoj jednoći (tewhidu). „Allah je jedan i nema druga,“ naglasio je Pezić, upozorivši da bi aktivno učestvovanje u vjerskim obredima druge religije predstavljalo ozbiljno odstupanje od islamske vjere. On je dodao da iako prijateljstva treba njegovati, jasno se mora znati granica kada je riječ o vjerskim načelima.
Posebno se osvrnuo na čin krštenja, koji u hrišćanstvu ima status svetog sakramenta i duboko je ukorijenjen u teologiji spasenja. U islamu, s druge strane, takav čin nema uporište, a njegovo prisustvovanje – naročito u simboličnoj, počasnoj ili kumovskoj ulozi – nije dozvoljeno. “Nije prikladno da musliman prisustvuje, a kamoli aktivno učestvuje u vjerskim obredima druge religije,” rekao je Pezić.
Na kraju, poručio je da vjernici moraju ostati vjerni svojoj vjeri, ali i pokazivati poštovanje prema drugima. „Možemo zajedno piti kafu, sjediti, razgovarati, ali granica se povlači kod učešća u vjerskim obredima,“ zaključio je.
U drugom dijelu ove priče, prelazimo iz svakodnevice u domen onostranog i mističnog, kroz izuzetno svjedočanstvo koje dolazi iz Gruzije – zemlje s duboko ukorijenjenom pravoslavnom tradicijom. Riječ je o fenomenu koji je zadivio i vjernike i naučnike, a tiče se krvi svetog Gavrila Gruzijskog, pravoslavnog monaha i askete koji je svojim životom, molitvama i čudima ostavio dubok trag.
Pred samu smrt, dr. Zurab Varazi, poznati gruzijski ljekar, uzeo je uzorak Gavrilove krvi radi analize. Iako je uzorak slučajno prosut tokom transporta, ono što je ostalo bilo je dovoljno da izazove čuđenje: godinama nakon smrti, krv je ostala svježa, crvena i bez tragova raspadanja – što je suprotno svim poznatim medicinskim zakonitostima.
Starac Gavrilo, rođen kao Goderdzi Urgebadze 1929. godine, preminuo je 2. novembra 1995. Njegov grob u samostanu Samtavro danas je hodočasničko mjesto, poznato po čudesnim ozdravljenjima. Časna sestra Paraskeva, njegova duhovna nasljednica, čuva epruvetu s krvlju iznad groba, dijeleći je vjernicima kao blagoslov.
Gruzijska pravoslavna crkva ga je 2012. proglasila svetim, a njegovo nasljeđe živi i danas – kao svjetionik vjere, nade i ljubavi u vremenu duhovnih previranja.
