U nastavku našeg današnjega članka, donosimo vam jednu iskrenu životnu ispovijest. Naime, žena koja je podijelila cijelu ovu priču, poprilično se napatila….
Ako niste bili u teškoj situaciji zbog roditelja vašeg odabranika, onda ste barem čuli za jedan od primjera iz današnjeg članka. Starija žena iz Srbije opisala je svoje razočarenje zbog prepisivanja stana na svoje sinove i snahe, nadajući se da će to dovesti do mirne mirovine i skladnih obiteljskih odnosa. No nakon formalnog premještaja doznala je da u stanu ne žive njezin sin i snaha, već majka njezine snahe.
Tu informaciju nije saznala od njih, već ju je slučajno pronašla, te su informacije imale veći utjecaj na nju. Smatrala je da je izdaja obostrana jer je inspiracija za čin replikacije bila ljubav i želja da se sačuva budućnost njihove obitelji. Umjesto da izrazi zahvalnost, suočila se s ravnodušnošću i distancom, kao da je njezino ponašanje uobičajeno. Kako objašnjava, čini se da je njezina svekrva jedina vlasnica stana, smatra da više nema nikakva prava na prostor u kojem je godinama provela. Unatoč tome što je još uvijek živa i ima pune sposobnosti, praktički joj je zabranjen pristup stanu – nema mu pristupa i ne osjeća se dobrodošlo.
Priya se smjestila, zamijenila namještaj, preuredila prostor i ponaša se kao da je stan oduvijek njen. Svekrva ima drugačiji pogled na to: ona se osjeća kao nepoželjan gost kada dođe u posjet. Ono što nju posebno boli je to što ni sin ni snaha u tome ne doživljavaju ništa negativno. Kada je pokušala razgovarati s njima i objasniti im kako se osjeća, naišla je na zid. Rekli su joj da je stan sada njihov, da mogu birati tko će u njemu živjeti i da se nema pravo miješati. Ovakav odgovor dodatno ju je oštetio jer je očekivala barem dogovor, ako ne i povratak na prijašnju vezu. U pokušaju da nađe pravdu ili barem utjehu, razgovarala je s prijateljima i poznanicima, no svi su je negirali da je pogriješila – svi su govorili da se nije smjela odreći svoje imovine dok je bila živa.
Sada je imala samo gorke osjećaje i dojam da je svoju vjeru prenijela pogrešnim ljudima. Ova priča nije izolirani događaj. To je sve češće: starije osobe često prepisuju imovinu na svoju djecu s namjerom da je daruju njima, ali ih potom zaborave ili isključe iz obitelji. Umjesto uvažavanja i brige, mogu se suočiti s nezahvalnošću i zaboravom, što ima značajan emocionalni učinak. Danas živi u malom stanu koji je morala plaćati.
Svaki dan ispituje kako ju je biološka obitelj odbila prihvatiti, unatoč tome što je znala da zakonski ne može vratiti ono što je već dala, a najveća joj je povreda to što je izgubila intimnost i odanost koju je cijenila. Ova je pripovijest tragičan primjer važnosti pažljivog razmatranja svakog posjeda, osobito u kontekstu obiteljskih darova. Ljubav i povjerenje temeljna su načela obiteljskih odnosa, ali kada se pretjerano uzimaju zdravo za gotovo, lako se mogu pokvariti i zamijeniti žaljenjem.
